Marko Pavlovski ne piše, naravno, svoje stihove iz perspektive doživljenoga, nego vrlo uspješno čuva u svojemu poetskom pismu jasne tragove najstrašnijega događaja u svjetskoj povijesti, imajući prije svega na umu sudbine tzv. maloga čovjeka.
Vremensku distancu između onoga što se dogodilo i današnje Pavlovski poetski iskorištava na doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu vrijeme doista ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno, postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena.
U ‘Izletu u Dachau’ nema tolerancije za ‘zaludene’, za one koji ‘nisu znali’, za one koji se ‘kaju’ s figom u džepu. Ona otvoreno mrzi – mržnju samu.
