‘Prodajni odjel nije cijela tvrtka, ali za nju bi bilo dobro da se ponaša kao prodajni odjel’, rekao je Philip Kotler. I imao je pravo. Neke su tvrtke to osvijestile, a neke još gube vrijeme baveći se delegiranjem, mjerenjem i limitiranjem prodajnih aktivnosti.
Pri posljednjem posjetu Albaniji doživio sam zanimljivo prodajno iskustvo koje je na mene ostavilo snažan dojam. Na aerodromu u Tirani, kako bih izbjegao najveću gužvu prije leta, došao sam ranije, obavio sve kontrole, predao prtljagu i zaputio se u čekaonicu za let. Kao i na većini aerodroma, ondje je mali bar u koji sam odlučio sjesti i popiti kavu. No prije naručivanja, poučen dosadašnjim iskustvom, pitao sam konobara primaju li kartice. Nakon što je njegov odgovor bio negativan upitao sam ga gdje je najbliži bankomat jer su mi u novčaniku ostala samo dva i pol eura u kovanicama. S obzirom na to da je riječ o malom aerodromu, bankomat je bio samo na tzv. zemljanoj strani aerodroma – dakle prije svih kontrola koje sam već obavio. Ovdje zapravo počinje prodajna priča. Vidjevši u kakvoj sam situaciji, konobar me svejedno upitao što želim naručiti. Uza smiješak sam mu odgovorio: ‘Kako stvari stojte – ništa’, na što mi je uljudno rekao: ‘Ma nema frke, mi vas častimo.’
Netko će se sada zapitati kako je ovo prodajna priča? Zapravo to je ono što je srž prodaje – dojam, iskustvo i osjećaj. Zahvaljujući toj sitnoj gesti, čovjek me podsjetio da je prodaja u svojoj biti vrlo jednostavna i ljudska. Zbog takvog će pristupa aerodrom u Tirani kod mene imati najveću ocjenu, prepričavat ću tu priču još stotinu puta te tako raditi izvršnu reklamu kako za aerodrom tako i za cijelu Albaniju. Svjedočanstvo o tom događaju koje sam objavio na svojem profilu na LinkedInu pročitalo je 57.500 ljudi, a zbog njega su mi se malo poslije javili i djelatnici iz Odjela za odnose s javnošću tiranskog aerodroma te mi osobno zahvalili zbog dijeljenja toga pozitivnog iskustva. Drugim riječima, za cijenu kave i sendviča tiranski aerodrom dobio je vrhunsku reklamu. Uspjeli su mi nesvjesno prodati iskustvo koje je na kraju ispalo vrhunska investicija.
Upravo zbog takvih ljudi koji nisu direktno vezani uz prodaju, tvrtke su (ne)uspješne. Od prodavača se uvijek očekuje da (samo) prodaju, a od ostalih se uvijek očekuje da rade ostali posao. E, pa tu je velika zabluda – i veliki Philip Kotler je rekao: ‘Prodajni odjel nije cijela tvrtka, ali za tvrtku bi bilo dobro da se ponaša kao prodajni odjel.’ Neke su tvrtke to osvijestile, neke to rade nesvjesno, a neke još vode interne bitke i gube vrijeme baveći se delegiranjem, mjerenjem i limitiranjem prodajnih aktivnosti ne znajući da je svaka komunikacija s ‘vanjskim svijetom’ zapravo prodaja.
Poslovna je prednost Watson Analyticsa i sličnih alata što ubrzavaju vrijeme potrebno za početak analize i korisniku omogućuju da to vrijeme iskoristi za pravo analiziranje umjesto da ga potroši pripremu podataka, pronalaženje poveznica i slično.
Prije nekoliko godina svijet računala i tehnologije stupio je u novu, kognitivnu eru – eru koja naglašava umjetnu inteligenciju, odnosno mogućnost računala i programa da sami odlučuju, uče te na temelju toga stječu iskustvu za buduće slučajeve. Na mnogim panelima moglo se vidjeti kako sudionici nisu sigurni je li moguća umjetna inteligencija sa sadašnjim resursima, ali i čuti pitanje zašto je kognitivna tehnologija toliko važna za sadašnji svijet. Odgovor nalazimo u tome da svakim danom očekivanja od tehnologije rastu, da očekivanja od tehnologije nisu nikada bila veća, ali i da se svijet zapravo mijenja onom brzinom kojom se mijenja tehnologija. Gledajući stranu korisnika pojedinca, može se vidjeti kako na poslu, ali i kod kuće, korisnik očekuje brz pristup informacijama koje su mu potrebne. Sve je rjeđa opcija u kojoj korisnici imaju potpuno odvojen poslovni i privatni život, te se sve više može govoriti o stapanju ta dva pojma gledajući život IT-ovca. Pojedinac mora znati više, razumjeti više i moći napraviti više kako bi napredovao kao radnik, ali i kao osoba. A da bi to sve moglo biti moguće, tehnologija nam mora pružati takve mogućnosti, a ne biti kočnica.
Dosad su krajnji korisnici ovisili o svojoj IT službi ili tvrtki koja bi im donosila gotova izvješća u skladu s njihovim željama. Priprema i istraživanje podataka nenađeni su i nezahvalni procesi. Lako je vidjeti koji čimbenik utječe na koji rezultat te tako filtrirati podatke kako bi se dobilo što točnije rješenje. Ipak, to ne znači nužno da je to i najbolje rješenje. Najbolje je rješenje onda kad su u analizu uzeti apsolutno svi podaci i kad je rješenje proizašlo kao proizvod svih podataka zajedno. A za to je potrebna pomoć programa jer većini jednostavno nije moguće pohvatati sve poveznice unutar golemih količina podataka poduzeća. Tu dolazimo do važnosti programa kao što je Watson Analytics.