Najam ili edukacija jedini su putovi do kvalitetnog DPO-a

SVE ORGANIZACIJE S VIŠE OD 20 ZAPOSLENIH MORAJU IMENOVATI SLUŽBENIKA ZA ZAŠTITU PODATAKA ILI DPO-a. NAJBOLJE JE KAD BI BIO PRAVNIK SA ZNANJEM IT-a ILI IT-ovac KOJI POZNAJE NACIONALNO I EUROPSKO PRAVO. NAČI TAKVE KVALIFIKACIJE U JEDNOJ OSOBI NA DANAŠNJEM JE TRŽIŠTU GOTOVO NEMOGUĆA MISIJA.

Kako su podaci postali nafta 21. stoljeća i cijela se ekonomija temelji na njima, tako i službenik za zaštitu podataka (data protection officer – DPO) postaje jedno od najvrćih zanimanja. Nije riječ o posve novom zanimanju, taj je pojam prvi put uređen direktivom EU iz 1995., a 2003. uveden je u hrvatsko zakonodavstvo i sve organizacije s više od 20 zaposlenih imaju obvezu imenovati službenika za zaštitu podataka. No donošenjem vrlo rigorozne Opće uredbe EU o zaštiti osobnih podataka (General Data Protection Regulation – GDPR), koja se počinje primjenjivati od 25. svibnja, ono što smo dosad poznavali pod opisom toga radnog mjesta postaje potpuno drugačije. Nova uredba donosi posve novi set pravila za DPO i daje mu neusporedivo važniju ulogu. Kriterij za imenovanje DPO-a više nije broj zaposlenih, nego to kakva se obrada podataka provodi.

Kako objašnjava konzultant Danko Pigac iz tvrtke Pragmatekh, sve javne tvrtke i tijela javne vlasti te organizacije čija se osnovna djelatnost uglavnom sastoji od redovitog i sustavnog praćenja ispitanika, odnosno… Europska unija nedostaje 70 tisuća DPO-a, pokazalo je istraživanje iz 2017. Nedostatak se već primjećuje i kod nas. U posljednjih godinu dana to je postalo jedno od najtraženijih zanimanja u Europskoj uniji.

Hrvatska je u mehanizmu upozoravanja, ali teško će i sva upozorenja ubrzati reformske procese, pogotovo u novim odnosima snaga u Uniji. A bez vanjske prisile domaća vlast nema volje za reformama premda su one važnije Zagrebu nego Bruxellesu. U zemlji u kojoj je građanima jedna od najdražih zanimacija zamišljati što bi napravili na mjestu izbornika nogometne reprezentacije ili predsjednika Vlade mnogo je puta stajalište javnosti o nekim političkim aktivnostima površno i isključivo. Međutim, ako se pogledaju, primjerice, Preporuke Vijeća Europske unije Hrvatskoj za 2017. i 2018., komotno bismo se mogli složiti s tim da je europska analiza vrlo precizna i uglavnom usklađena s javnim mišljenjem.

Građani se vjerojatno ne bi složili s europskom preporukom da Hrvatska uvede porez na nekretnine ili povisi dob umirovljenja, ali svakako bi rado prihvatili ubrzanje reforme obrazovanja, rasterećenje gospodarstva, smaženje rascjepkanosti javne uprave, poboljšanje upravljanja poduzećima i skraćenje sudskih postupaka. Unatoč pojavljujući mnogih strategija za ovo ili ono svima je, očito, više ili manje poznato što treba napraviti da Hrvatska počne sustizati članice Unije s kojima se nekad posprdo uspoređivala. Konkretno mjere razrađene su Nacionalnim programom reformi 2017. za koji je kao integralni dio Europskog semestra Vijeća Europske unije dalo spomenute preporuke.

Bez obzira na to što je više riječ o javnoj politici nego o političkom dokumentu, pojedini ga ekonomski analitičari, poput Mladen Vedriša, rado ističu kao temeljni reformski dokument kojega bi se trebalo ozbiljnije prihvatiti. Kritičari iz SDP-a pak, poput saborskog zastupnika Orsata Miljenića, upozoravaju na njegovu malu političku važnost. Kako pristupiti tom dokumentu, i nije važno; važno je što se zbog neučinkovitosti administracije i nevoljnosti politike koja njome upravlja opet sporo provodi, zato će Hrvatska i u 2018. morati proći mehanizam upozoravanja, u kojemu je posljednje dvije godine.

Poduzetnici u nacionalnoj ekonomiji, ako se i kada kasni s provedbom mjera Nacionalnog programa reformi u sklopu Europskog semestra, moraju opstati. To znači pronaći rješenja i otrpjeti probleme u poslovanju. Teško je zaključiti tko je sve odustao od ulaganja i provedbe ulaganja koje predugo traje. Međutim, na kraju dana to se mjeri u ukupnoj stopi rasta, ulaganja i prema stupnju zapošljivosti, odnosno atraktivnosti pojedinih poslova koje donose nove investicije. Situacija je slična kao kad oklijevate hoćete li na automobilu zadržati stare gume ili ih promijeniti. Auto i dalje vozi, ali ulazite u veću zonu rizika; ako guma pukne, vjerojatno nećete izgubiti glavu, ali trpi glavni cilj putovanja, posao za koji vam je automobil potreban kao sredstvo rada – rekao je Lideru Vedriš.

Letimičnim pregledom Vladina izvješća o provedbi Nacionalnog programa reformi za 2017. od travnja do listopada prošle godine može se brzo uočiti da su mnoge mjere ostale ‘u tijeku’ premda im je istekao rok za provedbu. Primjerice, među njima je i dio mjera koje se odnose na obnovu zemljišnih knjiga i katastarske izmjere, što državu muči toliko dugo da se nitko i ne sjeća kad je problem doista nastao. Tu su i smjernice za izradu internih propisa za politiku plaća uprava državnih tvrtki i njihovo povezivanje s rezultatima, kao i izrada metodološki standardiziranih srednjoročnih planova poslovanja za sva strateška trgovačka društva.

Među neprovedenim mjerama i zakonima, poput onog o plaćama u državnoj službi ili zakona o obrazovanju odraslih. Ne bi bilo fer ustvrditi da se ništa ne provodi. Recimo, povećava se broj zaposlenih obuhvaćenih aktivnom politikom zapošljavanja, pojednostavnjeni su pojedini postupci dođele nepovratnih europskih sredstava, analizirano je stanje zdravstvenog sustava te donesen okvir za funkcionalno integriranje bolnica itd.

Sve mjere prate i kratki opisi i obrazloženja, kao i potencijalni fiskalni učinak te pravni, tj. upravni instrument provedbe. Ukratko, riječ je o konkretnom i korisnom dokumentu namijenjenom uklanjanju makroekonomskih razlika među Unijinim članicama, s korisnim posljedicama za javnu administraciju i ekonomiju. No s obzirom na to da je Hrvatska već dvije godine u mehanizmu upozoravanja, postupku koji se pokreće zbog jačih razlika koje pojedina država ima u odnosu na ostatak Unije, Nacionalni program reformi mogao bi ostati mrtvo slovo na papiru.

Europski semestar prestao je biti toliko važan u Europi nakon što je Komisija progledala kroz prste Francuskoj i još nekoliko starih članica. Riječ je o alatu koji nije loš i koji je vrlo dobro poslužio, ali u nedavnim previranjima u Uniji izgubio je oštricu; igra je postala više politička nego administrativna. Mislite li da će Poljsku, primjerice, uznemiriti ako joj se Europskim semestrom nametnu obveze u pravosuđu? I inače se osjeća nedostatak zamaha u Uniji. Zbog krize njemačke vlade osjeća se nedostatak vodstva, Francuzi pak čekaju što će se dogoditi u Njemačkoj, Brexit je aktualan i napreduje, mijenjaju se odnosi između zapadnih i istočnih članica. Europa danas izgleda drukčije nego kad je nastajao Europski semestar. Ako Komisija nema alat da kontrolira i uvjetuje, obično financijski, ispunjenje obveza koje ste preuzeli, onda to nema pravog smisla. A ovakav Europski semestar nema zube. Nažalost, ako ne ispunimo nešto iz njega, neće se dogoditi ništa, osim što će nama biti lošije, što znači da je njegova vrijednost jednaka predizbornom obećanju – rekao nam je Miljenić.

Vedriš se složio s Miljenićevim gledištem o nacionalnim dokumentima iz Europskog semestra, no istaknuo je i da nije važno ima li pojedini europski element i silu koja ga prati, a podsjetio je na to da je i Hrvatska neko vrijeme imala poseban status. Europa nije od nje kao najmlađe članice Europske unije odmah očekivala da izvrši sve zadaće koje su bile na rasporedu starijim članicama. Istina je i da Europski semestar zbog krize izazvane migrantskim valom, destabilizacije pojedinih vlada država članica i Brexit nema onu težinu koju bi inače imao, ali pretpostavimo da ga kao instrumenta praćenja koordinacije i usmjeravanja uopće nema. Naime, s gledišta hrvatskoga razvojnog interesa nevažno je tko formalno od Hrvatske traži reforme. One su, jednostavno, nužne samoj Hrvatskoj.

Ipak, itekako ih traže rejtinske agencije, koje gledaju poslovnu klimu, mogućnost ostvarivanja dobrih poslovnih rezultata i rasta BDP-a itd. jer jedino tako mogu se vraćati narasle vanjske financijske obveze. Od toga se pobjeći ne može – istaknuo je Vedriš Lideru. Da bude još slikovitiji, usporedio je neprovedbu reformi s posjedovanjem analognih telekomunikacijskih uređaja. Danas vam mogu odgovarati i ti uređaji, ali bez digitalnih više ne možete komunicirati s ostatkom društva onako kako je ono navuknuto. Osim toga, ako i nedostaje politički ili financijski instrument prisle, cijena se svejedno plaća.

Oni idete ukorak s promjenama ili ostajete pokraj ceste, poput benzinske crpke na napuštenoj prometnici. Visok stupanj korelacije između kvalitete poslovnog ozračja i konkretnih rezultata u ekonomskom i društvenom razvoju pojedine države i odgode reformi ima ukupnu cijenu izraženu u zaostajanju u ekonomskom i društvenom razvoju – upozorio je taj ekonomski analitičar.

Hrvatska politika, dakle, trebala bi jače prigrlići Europski semestar i više voditi računa o programu naših reformskih dokumenata koji su njegov dio. Premda je stvoren u doba globalne krize, i to kao rezultat shvaćanja da se fiskalna politika mora kontrolirati što više i koordinirati s monetarnom i ukupnom ekonomskom politikom na razini Unije, i dalje je korisniji od mnogih strategija. Nova prilika za određivanje snažnijeg reformskog smjera stiže već u rano proljeće, dokad će Unija prihvatiti Nacionalni program reformi za 2018., a onda slijedi novo polugodišnje razdoblje za provedbu i evaluacija Europske unije koliko smo se uspješno makroekonomski uskladili. Za početak ne mora biti odveć ambiciozan, bilo bi dovoljno provesti i ono što je u prethodnom programu ostalo neostvareno.