PRAVOSUDNA REFORMA Najavljene promjene već su na prvi pogled razočaranje

Od pravosuđa s pravom očekujemo da postupci budu završeni u razumnom roku, da sude najbolji stručnjaci, da parnice budu brze, da se prema svima dostupnim kriterijima omogućiti uzimanje spisa u rad preko reda… Je li išta od toga predmet predloženih promjena? Nažalost, nije.

Potkraj veljače Vlada je u zakonodavnu proceduru uputila zakone koji su popularno nazvani mini pravosudnom reformom. Konkretno, to su potpuno novi kompletni (ne izmjene i dopune) tekstovi Zakona o područjima i sjedištima sudova, Zakona o područjima i sjedištima državnih odvjetništava, Zakona o državnoodvjetničkom vijeću te prijedlog izmjena i dopuna Zakona o sudovima i Zakona o državnom sudbenom vijeću.

Ta je pravosudna reforma dočekana s popriličnom pozornošću, što je bilo i očekivano zbog opravdanih očekivanja od pravosuda. Preostaje vidjeti je li i koliko iskorištena prilika i hoće li nam u budućnosti nakon tih promjena (očekuje se da svi ti prijedlozi razmjerno jednostavno, možda čak i jednoglasno, budu izglasovani) biti bolje. Svi od pravosuda s pravom očekujemo da postupci budu završeni u razumnom roku, da nam sude najbolji stručnjaci, da ne samo parnice, nego i ovre, budu brze, da se prema razumnim, jasnim i svima dostupnim kriterijima omogućiti uzimanje spisa u rad preko reda… Je li išta od navedenih problema predmet predloženih promjena?

Nažalost, odgovor je negativan i imamo pravo biti razočarani. To, naravno, ne znači da mnoge predložene promjene nisu dobre. Primjerice, sigurno je dobro da su mandati u tijelima koja biraju suce i državne odvjetnike ograničena na dva i to da nisu uzastopni, da su mogućnosti samovolje i/ili neznanja u tim tijelima prilično sužene jer se bodovne liste moraju poštovati, a jako je ograničen broj bodova na temelju usmenog razgovora, da predsjednik ne može biti potpuno oslobođen rada na predmetima kao sudac ili državni odvjetnik, ali to i štošta drugo ipak je za širu javnost prilično nezanimljivo.

Racionalizacija mreže sudova u Republici Hrvatskoj počela je 2008. i 2009., a nastavljena je 2010. te 2011. i 2015. Tim procesima smanjen je broj općinskih sudova sa 108 na 24, broj prekršajnih sudova sa 114 na 22, broj županijskih sudova sa 21 na 15, a broj trgovačkih s 13 na 8. S 1. siječnja 2012. raditi su počela i četiri upravna suda. Sada se djelomice ide korak unatrag pa se uz postojeća 24 općinska suda osniva deset novih (u Crikvenici, Đakovu, Kutini, Makarskoj, Metkoviću, Pazinu, Sesvetama, Splitu, Vinkovcima i Zagrebu), s obrazloženjem da se građanima olakša pristup sudovima.

Osim paušalnih tvrdnji, nažalost, izostali su konkretni podaci o uštedi zbog spajanja, a postoji jaka sumnja da se na mnogočemu neće uštedjeti. Primjerice, kakva je to ušteda ako umjesto suda imamo stalnu službu koja nema predsjednika, ali ima voditelja koji mora često ići na sastanke u sjedište i izostajati s posla? Zbog te promjene čak su se mijenjali i žigovi, memorandumi itd. Poznat je tako slučaj na jednom otoku na kojemu nema Državnog odvjetništva, ali ostao je ured; dotadašnja zamjenica ima radno mjesto i ured u Splitu. Teško je tu prepoznati racionalnost.

Navodno je velik napredak uvođenje još jednog općinskog suda u Splitu i Zagrebu te možda u Rijeci i Osijeku. Ukidanje prekršajnih sudova zbog velikog pada broja predmeta logično je i opravdano, ali kako da to nije utjecalo i na Viški prekršajni sud i kako to (zanemarimo da ta rješenja mogu biti i u drugim zakonima, ali za sada su izostala) da na nacionalnoj razini imamo uska grla za koja se ne nude nikakva, pa tako ni sustavna rješenja?

Naravno da sva ta uska grla nisu jednak problem (npr. nije isto ako se predugo čeka revizijska odluka kao izvanredni pravni lijek i ako se predugo čeka žalbena odluka u trgovačkim sporovima, što je danas notorno stanje), ali nema podataka da se na tome ozbiljno i učinkovito radi. Kad znamo da postupak imenovanja sudaca doista traje predugo na svim razinama (istina, tim se paketom uvode neka poboljšanja), treba se pitati zašto se ne bi znatno pojednostavilo slanje na rad u drugi sud iste ili drukčije razine (ali uz transparentan uvjet da ne bude više štete nego koristi – poštujuci trajni mandat pod jednakim uvjetima, najprije bi trebalo angažirati npr. suce manje opterećenih sudova).

Moglo bi se također, po uzoru na MUP koji uz dodatnu naplatu jamči žurno dobivanje dokumenta, omogućiti maksimalnu žurnost tužitelju (ili tuženiku) koji plaća uvećanu pristojbu. Također, zašto se ne bi (po uzoru na mnoge arbitraže, ali i kazneni postupak u određenoj mjeri) proširila uporaba davanja iskaza putem linka, zašto…? Nije važno koji bi propis trebao mijenjati, važno je samo da je to moguće i da te i mnoge druge ideje treba javno testirati i donijeti argumentiranu odluku u transparentnom postupku.

Tako bi se izbjegle situacije u kojima se previde štetne posljedice koje katkad čak ponište one pozitivne. Primjerice, lijepo je zabraniti beskrajna ukućanja prvostupanjskih odluka i računalno nasumice raspodjeljivati žalbene spise, ali manje je lijepo kad žalbeni sud koji ne smije ponovno ukinuti odluku izvodi dokaze putem onoga prvostupanjskog, najčešće jer nema novca za dovođenje svjedoka u grad udaljen npr. 500 kilometara.