Najviše makromagle stvara se u postupcima vlasti čija je svrha ‘obranu nacionalnih strateških ekonomskih interesa’. No takvi potezi zasnivaju se na hipotezama, objavljaju se samo pozitivni učinci, a prešućuju negativne posljedice za ostatak gospodarstva – i političari ne snose nikakav materijalni rizik.
Državna birokracija je konstrukcija u kojoj je osoba prikladno odvojena od ekonomskih posljedica vlastitih odluka i radnji. To je posebice istina što je stupanj centralizacije moći veći – naime, kako je rekao Nassim Nicholas Taleb, mnogo je lakše macrobull…t nego microbull…t. Najpristojniji hrvatski prijevod bio bi da je prodavanje magle na makrorazini mnogo jednostavnije od onog na mikrorazini. Kod ekonomskih tema, najveća količina makromagle kreira se u postupcima vlasti koji za svrhu imaju ‘obranu nacionalnih strateških ekonomskih interesa’. Problem je u tome što takvi postupci (gotovo) uvijek imaju četiri zajedničke karakteristike: (1.) predlagatelji iznose hipoteze, a ne empirijski dokazane činjenice, (2.) kao mogući rezultat provedbe mjera objavljaju se samo pozitivni učinci i to za ograničenu skupinu dionika, a istodobno se (3.) prešućuju negativne posljedice za druge dionike koje se diskriminira ili im se nanosi šteta, a sve u okolnostima u kojima (4.) predlagatelji i provoditelji tih ideja nisu izloženi nikakvom materijalnom riziku niti su stvarne žrtve eventualnih pogrešaka.
Nitko od onih koji su tu tezu bezbroj puta iznijeli u javnosti nikada nije radio na nečem sličnom kreiranju zakona poput ‘lex Agrokora’ niti je u praksi sudjelovao u provođenju radnji propisanih takvim zakonom. S obzirom na to da ničije znanje ne ide mnogo dalje od stečenog iskustva (koje sudionici ovog postupka nemaju jer jednostavno nije bilo ovakvih postupaka!) te s aspekta akademske sumnjičavosti, ali i praktične mudrosti, teško je nekritički prihvatiti takvu hipotezu jer nema nijednog kvalitetnog i dovoljno argumentiranog dokaza koji je podupire. Zašto se takve odluke tako olako donose? Sasvim sigurno jednim dobrim dijelom zbog toga što donositelji takvih odluka nisu stvarni snositelji njihovih eventualnih štetnih posljedica. Dakle, nemaju ‘skin in the game’!
Promotori državnog intervencionizma (lijevi i desni jednako) jako su dobri u branjenju neproduktivnih radnih mjesta koja se u Agrokoru brane (zakonskom!) zabranom isplate glavnice i kamata vjerovnicima, a u ostalim slučajevima ekscesivnim oporezivanjem hrvatskih građana koji prisilno plaćaju subvencije i poticaje za proizvode koje svojevoljno ne bi kupovali ili su prisiljeni plaćati višu cijenu proizvoda koji bi u suprotnom mogli kupiti jeftinije ili što se umjetnim održavanjem jednog neproduktivnog onemogućava ostatak gospodarstva otvaranje barem dva tržišna opravdana radna mjesta. Jasan je i razumljiv interes privilegiranih i štićenih skupina, ali tu nije riječ ni o kakvom nacionalnom strateškom interesu, nego životu manjine na račun većine.
