Cijene GLOBALIZACIJA JE INFLACIJU ZAUZDALA, ALI NIJE JU ‘UBILA

Visok stupanj globaliziranosti stvorio je nikad efikasnije svjetsko tržište koje inflaciju uspijeva držati na dovoljnoj udaljenosti, no mnogo faktora to može poremetiti. Povratak inflacije stoga je sasvim izgledan.

I ako mnogi ekonomski stručnjaci, nešto poput doktora, vole misliti da ovostrano više ne krije tajne za njih, bar kad je riječ o dijagnozi, nedavni misteriozni izostanak visoke inflacije u razvijenim zemljama mnoge je natjerao da se počnušu po glavi jer ovaj put nije lako izolirati jedinstven i jednostavan uzrok. Točnije, čini se kako ne postoji jedan razlog čudne sramežljivosti inflacije, nego kompleksnost globalne ekonomije nudi nekoliko različitih, paralelnih, koji zajedno ruše odavno etabliranu ekonomsku vezu između velike količine novca i općeg rasta cijena.

Posljednjih dvadesetak godina inflacija se tvrdoglavo odbija pojaviti unatoč neumornu radu tiskarskih strojeva, odnosno suvremenog ekvivalenta toga, labave monetarne politike. Ako bi se ipak pokušao pronaći zajednički nazivnik tog fenomena koji ekonomisti različito objašnjavaju, vjerojatno bi to bila globalizacija. Ona je, čini se, ‘ubila’ inflaciju, odnosno barem ju je privremeno zauzdana, premda je nikad ne treba potpuno otpisati, kao što uči iskustvo iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad se, prema popularnom tumačenju, kejnezijanska politika nasukala na stagflaciju (stagnaciju u kombinaciju s inflacijom).

Rapidni razvoj globalne ekonomije uparen s eksplozijom tehnoloških mogućnosti stvorio je uvjete u kojima je prostor za veći rast cijena ograničen, što ne znači da ga nema. Globalizirana ponuda i potražnja znače veliku efikasnost u kojoj se s lakoćom pronalaze najjeftiniji ponuđači, što cijenu široke palete proizvoda kontinuirano drži na niskoj razini. – Trajno niska inflacija rezultat je sve dublje ekonomske integracije u proteklih tridesetak godina i usporednoga tehnološkog napretka – vjeruje Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, ali i većina ekonomista.

Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta tvrdi pak da su ‘globalna konkurencija, hiperprodukcija, rast produktivnosti i rastući uvoz robe iz zemalja s niskim troškovima rada (niskim ukupnim troškovima proizvodnje) svakako razlozi niskih stopa inflacije u posljednja dva desetljeća’. Još je konkretnija Vedrana Pribičević iz Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta koja priznaje zbunjenost ekonomista, ali i nudi moguće razloge.

Više je potencijalnih uzroka. Jedan je od njih i proliferacija online trgovine (kao što je Amazon, nap. a.) koja pojedincima smanjuje troškove pretraživanja tržišta i smanjuje tržišnu moć kompanijama, stoga je vrlo lako naći supstitut ako neka tvrtka pokuša povećati cijene svojih proizvoda. Kompanije kao što je Amazon mogu ponuditi niže cijene zato što imaju optimirane lance nabave. Najbolji je primjer toga IKEA. Primjerice, dizajn i materijali fotelje Poäng nisu se mijenjali desetljećima i prije tridesetak godina ona stajala više od 300 dolara, a danas joj je cijena 79 dolara. Drugi je mogući uzrok, prema mišljenju Pribičević, starenje stanovništva (stariji manje troše i tako smanjuju inflatorni pritisak nižom agregatnom potražnjom), a ne treba zanemariti ni metodu mjerenja. Naime, nedavna istraživanja sugeriraju da je CPI (engl. consumer price index), koncept mjerenja na osnovi indeksa potrošačkih cijena, vjerojatno pri-stran jer neki izravniji oblici mjerenja pokazuju više stope inflacije od CPI-ja.

Inflaciju mjerimo indeksom potrošačkih cijena, koji ne uključuje cijene financijske i realne imovine, što otvara pitanje uzimamo li fokusiranjem na tu mjeru inflacije u obzir ukupne učinke monetarno-inflatornog djelovanja – potvrđuje manjkavost mjerenja Ivanov. Sve to ne znači da je viša inflacija kao pojava iskori-jenjena i da tu situaciju treba smatrati trajnom. Što više, stalna niska stopa na granici deflacije nepoželjna je druga krajnost koju svakako treba izbjeći. Potencijalnih je uzroka velikog rasta cijena još mnogo u svijetu i savim je izgledno da će se pojaviti u nekom trenutku. Tako je čak i u sadašnjim uvjetima inflacija moguća zbog rasta cijena nafte, i dalje ključnog energenta koji utječe na sve druge cijene, ili osnovnih poljoprivrednih proizvoda (jako ovisnih o nepredvidljivim vremenskim uvjetima), upozorava Ivanov. Svi se sugovornici slažu da unatoč dugom izostanku inflacije tu pojavu ne treba otpisati.

Prema Kotarskom, povratak velikog broja ljudi u radnu snagu mogao bi stvoriti inflatorne pritise u budućnosti jer je ekonomska znanost utvrdila snažnu vezu između stope zaposlenosti i rasta inflacije. Jednako tako treba imati na umu iznimno negativan razvoj događaja u kojemu trgovinske mjere američkog predsjednika Donald Trumpa prijete guranjem svijeta u protekcionističku spiralu. Dogodi li se to, ‘tada će globalni lanci vrijednosti biti sve fragmentirani, što će poskupiti postupak proizvodnje i dizati inflaciju’, poručuje Kotarski.

Za razliku od nestalne prirode cijena nafta poljoprivredni proizvodi mogli bi se pokazati trajnim uzrokom inflacije zbog klimatskih promjena koje mogu znatno utjecati na rast cijena tih proizvoda, a onda i na opću razinu cijena, napominje Ivanov, dodajući da inflacija može izbiti i zbog potražnje.

Inflaciju u potražnji može izazvati prekomjeran rast kredita i ponude novca, ali to ne mora biti slučaj ako se krediti i novac uglavnom upotrebljavaju za ulaganja u nekretnine, dionice, bitcoin ili drugu imovinu. Pri tome u razvijenim zemljama krediti i dalje relativno slabo rastu, što vrijedi i za Hrvatsku. Iako je monetarna politika mnogih središnjih banaka i dalje ekspanzivna, domet njihova djelovanja ostaje na visokoj likvidnosti banka i niskim kamatnim stopama (koje svejedno potiču dovoljan rast investicija), a banke goleme iznose viškova likvidnosti nemaju komu plasirati jer je potražnja i dalje slaba, zbog čega se primarni novac ne pretvara u novac u optjecaju, a jedino takav novac može inflatorno djelovati na rast potražnje – objašnjava Ivanov.

Zanimljiv je i globalni pogled koji nudi Ivanov. U kontekstu inflacije ističe velike razlike između razvijenih ekonomija i ekonomija u razvoju (EMDE). Neiskorijenjeni problem siromaštva u EMDE-u i zemljama s niskim dohotkom tako ima dvojako djelovanje na održavanje stanja niske inflacije: s jedne strane to ponuda jeftine radne snage i u skladu s time jeftinih proizvoda i usluga koji se izvoze na svjetsko tržište, a s druge je strane problem što su mogućnosti potrošnje dominantnog dijela svjetskog stanovništva i dalje ograničene. Uz naglašeni problem koncentracije dohotka i bogatstva na vrlo uzak krug osoba ograničen je prostor za snažniji rast globalne potražnje, pa tako i potražnji uzroka razvoja inflacije, a rast produktivnosti (niži troškovi rada i tehnološki napredak), politika ‘fiskalne konsolidacije’, dakle mjere štednje, strukturne reforme i druge mjere, umanjjuju inflaciju troškova – zaključuje Ivanov.

Inflacija zaista jest neobičajeno niska već dugo, neovisno o razlikama u mjerenjima, ali tvrditi da je eliminirana kao pojava bilo bi veliko pretjerivanje i sa svim sigurno netočno. Visok stupanj globaliziranosti možda je stvorio nikad efikasnije svjetsko tržište koje inflaciju uspjeva držati na dovoljnoj udaljenosti, no mnogo faktora to može poremetiti. Povratak inflacije stoga je savsm izgledan.