GALICKI Zaplakao, ali ipak prodao svoj posrnuli trgovački lanac – državi

Odluku da najveći ruski trgovački lanac Magnit za 2,5 milijardi dolara prepusti VTB banci Galicki je obrazložio lošim poslovnim ciklusom i nekim strateškim pogreškama. Iznos dobiven za 29,1 posto udjela vjerojatno će mu brzo posušiti suze i dopuniti pet milijardi dolara, koliko već ima na osobnom računu.

Na razliku od nekih koji nisu na vrijeme shvatili da ih igra nadrasta, jedan od rijetkih ruskih milijardera koji su stvorili svoje bogatstvo bez državne pomoći odlučio je prošli mjesec minimizirati gubitke i prodati svoj maloprodajni lanac – nikomu drugomu doli ruskoj državi. Kako piše Economist, Sergej Galicki je odluku da VTB banci prepusti oko 16 tisuća trgovina za 2,5 milijardi dolara obrazložio lošim poslovnim ciklusom i nekim strateškim pogreškama, što posebno odzvanja državom koju aktivno progoni Agrokorov duh. Galicki se od Magnita, javlja Reuters, oprostio doslovno u suzama, no dobiveni će ih iznos za 29,1 posto udjela vjerojatno brzo posušiti (pogotovo kad se tomu dodaje pet milijardi dolara osobnog bogatstva, na koliko ga je procijenio Bloomberg).

‘Osnovao sam ovu kompaniju, ali vrijeme prolazi i ništa nije zauvijek’, rekao je. K tome će mu ostati tri posto udjela, što također nije za bacanje usprkos sve lošijim poslovnim rezultatima. Slijedom svoje odluke Galicki je dao ostavku na mjesto šefa kompanije (preuzima dosadašnji šef financija Hačatur Pombuhčan, poručili su iz VTB-a) i oslobodio mjesto u njezinu odboru, ali zato će zadržati položaj neovisnog direktora u VTB-u, gdje je Magnit vjerni klijent oduvijek.

Ono što je u cijeloj priči, očekivano, najviše zainteresiralo Economist i druge zapadne medije nije toliko odluka o prodaji, nego nesvakidašnji izbor kupca. Udio ruske države u matičnoj ekonomiji sada se procjenjuje na visokih 70 posto (neki ruski ekonomisti barataju s 26 do 41 posto), ali ta brojka dosada uglavnom nije uključivala maloprodaju. Bloomberg također s užasom komentira golem udio ruske države u ekonomiji, navodeći da je malošto uopće ostalo izvan izravnog dosegla javnog sektora, te nastavlja su, prema istraživanjima ruskih ekonomista Krivošapka i Westamana, maloprodaja, veleprodaja, nekretnine i usluge među rijetkim sektorima u kojima udio države opada (s 27 posto 2003. na 17 posto).

Doduše, problem je sa svim takvim izračunima u definiciji državnog utjecaja, odnosno znači li manje od trećine udjela u nekoj kompaniji državnu kontrolu. Prvi dopredsjednik banke Juri Solovjev u razgovoru s novinarima odbacio je s lakoćom takve brige zbog prisutnosti države. ‘To je obična investicijska odluka. Kad smo kupili udio u franšizi Burger Kinga, jeste li se brinuli o državnom preuzimanju sendviča?’ zapitao je prisutne.

Neovisno o eventualno nezahvalnome poslovnom položaju, Magnit se u proteklih dvadesetak godina pokazao jednom od najuspješnijih ruskih kompanija koje su se do vrha probile unatoč slaboj pokrivenosti Moskve, i to zahvaljujući ponajprije vrlo mudro koncipiranom distribucijskom sustavu. Štoviše, sjedište tvrtke osnovane 1994. ostalo je u gradu Krasnodaru iako glavni grad nekako figurira kao ključno mjesto za uspjeh u Rusiji, posebice u maloprodaji. Ipak, razlozi za prodaju sasvim su opipljivi i proizlaze iz nezadovoljstva investitora zbog pada dobiti i prometa, što je na kraju izazvalo pad vrijednosti dionice od gotovo 50 posto od rujna prošle godine i namjerom neisplate dividende za prošlu godinu (to se s novim vlasnikom mijenja pa bi se dividenda trebala isplatiti tijekom godine, a razmišlja se i o otkupu dionica). ‘Razlog je bio taj da investitori baš i ne vide budućnost kao što je vidi osnivač. Ja ne bih trebao smetati procesu; ako investitori žele promjene, trebaju ih i dobiti’, izjavio je Galicki na konferenciji za novinare.

Iz pozicije kupca vjerojatni razlog ulaska države u maloprodajni sektor treba tražiti u cijeni četiri posto nižoj od tržišne (u trenutku kupnje tržišna vrijednost bila je oko 2,7 milijardi dolara), kao i netipičnomu poslovnom modelu druge najveće ruske banke, zbog čega se preuzimanje činilo dobrom poslovnom prilikom (dionice su nakon te vijesti, jasno, dodatno potonule za osam posto u Moskvi i deset posto u Londonu).

Jedno od glavnih pitanja odnosi se na planove novog vlasnika jer banke u pravilu nemaju pojma o vođenju tvrtki, pogotovo onih koje očito trebaju brze i efikasne promjene prije nego što bolest postane kronična i potpuno izgrize vrijednost. Analitičari su skeptični zato što VTB nema iskustva u upravljanju takvim nekonvencionalnim logističkim sustavom i k tome je pod sankcijama. Tu je i velika vrijednost samoga Galickoga čija je poslovna vještina mnogim investitorima ulijevala povjerenje, koje će se sada otopiti. No u pitanju nije bilo koja banka, praksa je ondje malo drukčija od uobičajene. Iz nje su poručili kako u Magnitu namjeravaju ostati najmanje dvije godine, ali ne više od pet, a dosadašnji ‘modus operandi’, koji će vrlo vjerojatno biti primijenjen i u ovom slučaju, više nalikuje na onaj fondova privatnoga kapitala negoli klasične komercijalne banke.

VTB ima običaj napraviti preokret u kompanijama, kao što je učinio sa zračnom lukom Pulkovo u Sankt Peterburgu i mobilnim operatorm Tele2. U tom smislu logika je savršeno jasna: bez daljnje, vrlo vrijedna imovina mogla se dobiti po diskontiranoj cijeni, što se sjajno uklapa u bankinu poslovnu politiku (kupi jeftino, prodaj skupo), a VTB ima i dodatni plan – stvoriti sinergiju između poštanske službe i Magnita s kojim će stupiti u partnerstvo. Kao šlag na tortu dolazi iznos od 29 posto udjela koji oslobađa VTB od obveze ponude otkupa manjinskim dioničarima. ‘Nadamo se da će naše iskustvo u kombinaciji s financijskim resursima VTB-a pomoći Magnitu da dođe na dobru, novu razinu razvoja’, sasvim nezabrinut bio je Andrej Kostin, šef VTB-a. Šira nagađanja pak navode moguću namjeru upotrebe Magnitove maloprodajne mreže za ponudu bankarskih usluga u udaljenim regijama, ali i želju ruske države da s pomoću te mreže ostvari ciljeve socijalne politike.

Vremena možda jesu teška, no drugi najveći maloprodajni lanac u Rusiji prema prihodima (prvi prema broju trgovina) prošlu je godinu svejedno završio s golemih 19,6 milijardi dolara prihoda i još vrlo dobrom tržišnom pozicijom. Zapelo je zbog recesije koju je zemlja iskusila od 2014. do 2016. i slabašnog oporavka, pa je kvartalna neto dobit prijavljena prošli mjesec pala za 42 posto, s tim da je najveća Magnitova prednost postala njegov ubojstvo nedostatak – provincija na koju se oslanja mnogo se sporije oporavlja od ekonomskog šoka u usporedbi s urbanim područjima. Dugoročni je problem (koji je, čini se, namirisao i Galicki) u snažnijoj konkurenciji čija se poslovna vještina znatno popravila i rezultirala preskakanjem Magnita premda valja imati na umu da je s uzdizanjem glavnoga konkurenta X5 Retail Groupa (u vlasništvu milijardera Mihaila Fridmana) Magnit padao, zbog čega je ubrzana zamjena mjesta na vrhu. To sugerira budućnost kompanije neizgledniju od dosadašnje, posebno uzme li se u obzir tvrdoglava usmjerenost konkurenta na diskontiranje i privlačenje kupaca plićega džepa, koji su dosad tradicionalno ‘pripadali’ Magnitu.

Premda odluku o izlasku nije donio lako, potez Galickoga primjer je pravodobno odvajanja emocija od posla. U pravi je trenutak uočio nakupljanje oblaka i zaključio da je bolje uzeti novac nego ostati i riskirati polagano rastakivanje svega. Koliko se god stanje danas ne čini kritičnim, već se sutra to može promijeniti, kao što su Hrvati nedavno naučili. ‘Kad ste pod stalnim stresom, katkad vam se čini da je kraj iz noćne more bolji od noćne more bez kraja’, izjavio je Galicki u jednoj poslovnoj školi prije dvije godine, prenosi Economist. I očito je mislio ozbiljno. Za domaće poduzetnike koji ne bi državu u ekonomiji, ali stalno je povlače za rukav, možda je zanimljiviji drugi njegov citat, također izrečen u poslovnoj školi: ‘Poduzetnik ne smije cviliti, ne smije ništa tražiti od države. Sve što poduzetniku treba jest privatno vlasništvo’, poručio je tada budućim naraštajima menadžera i poduzetnika. Prodaju još treba odobriti ruski regulator, no to bi uistinu trebala biti formalnost s obzirom na kupca, a bivši vlasnik, premda tek u pedesetoj godini života, ne namjerava nastaviti neki drugi posao, barem kako sada stvari stoje. Slobodno će vrijeme, najavio je, posvetiti razvoju mladih nogometaša i ne namjerava otkupiti dionice ako se otvori prilika. ‘Ako odlaziš, otidi! Napravio sam sve što sam mogao za tvrtku. Ljudi koji dolaze trebali bi imati motivaciju napraviti više’, bio je jasan Galicki.

Galicki u mnogočemu odudara od tipičnih ruskih oligarha na koje se svijet naviknuo. Njegovo bogatstvo ne samo da nije stvoreno uz pomoć države nego je i jedno od rijetkih izgrađenih izvan sveprisutnoga sektora prirodnih resursa. Kuriozitet je i odluka o ostanku u manjem gradu umjesto uvriježene selidbe u Moskvu, kao i znatno ulaganje u izgradnju lokalnoga nogometnog kluba koji sada drži četvrto mjesto u prvoj ligi, ima svoj stadion i akademiju za razvoj mladih talenata. Nesuđeni nogometaš biznis je počeo graditi prodajom kućnih kemikalija i kozmetike, a 90-ih je proširio ponudu na klasičnu maloprodaju. Prema Economistu, ključ uspjeha bile su niske cijene, usmjerenost na radničku klasu i opsluživanje udaljenih ruskih regija koje su drugi lanci izbjegavali zbog komplicirane i skupe logistike.