Apartmanski lobi ne može spasiti Hrvatsku, ali može spriječiti razvoj

Kao da nikoga ne zanima dugoročan razvoj Kvarnera. Nema sposobnosti da se sagleda razvoj s pomoću novih tehnologija, čistih i jeftinijih energenata i europskih 30-ak posto potrebnih sredstava. Prosvjedi protiv LNG terminala mogli bi za koju godinu iznjedriti i zahtjev za zatvaranje riječke rafinerije.

Prije četiri ili pet godina počeli smo tražiti partnere za takav pohvat. Uglavnom su nam se javljali politički centri moći usmjereni protiv drugih centara moći, ne i realni investitori. Tako je uglavnom bilo do danas. Zato smo svjesno izbjegli da država troši novac koji ionako nema i kupuje zemljište u tada sumnjivim transakcijama banke koja je s komintentima napravila više milijardi eura štete svojoj državi, Austriji. Nismo bili dorasli takvim igrama i zauzeto je stajalište da potrebno zemljište treba kupiti budući investitor. Međutim, iako su se natječaji ponavljali, investitora nije bilo na vidiku. To ne znači da nije bilo političkog pritiska. Čak je sve više jačao. Nikako se nije mogla zaokružiti ekonomika velikog terminala s kapacitetom od desetak milijardi prostornih metara pa se kapacitet počeo smanjivati. I to više puta, sve do varijante plutajućeg terminala koji bi nakon što postigne promet od tri milijarde prostornih metara prerastao u kopneni. Hrvatske potrebe za plinom i danas su male. Cijela zemlja troši oko 2,5 milijardi prostornih metara. Europska komisija odigrala je ključnu poticajnu ulogu donacijom od 109 milijuna eura. Tek poslije toga počele su stvarne aktivnosti. Prije četiri godine toga nije bilo. Sve je trebalo biti na trošak Hrvatske kojoj je u cijeloj regiji najmanje od okolnih zemalja bio potreban terminal. Riječ je o europskim potrebama, ne samo regionalnima. I ta su se sredstva na kraju pojavila. Do tada, kao i obično, država je zadužila dva svoja trgovačka društva da ponesu teret financiranja projekta. Kad je investicija počela, izbio je spor zbog plutajućeg ili kopnenog terminala koji više ili manje šteti lokalnom moru i zelenilu. Sve se usredotočilo na prijedlozi da se u more vraća dio klora koji se dobiva iz tehnološkog procesa u kojemu je ključna morska voda. Žestina reakcije lokalnih faktora i ekoloških udrug odmah je povezana s političkim igrama na najvišim europskim razinama.

Na međunarodnoj konferenciji o plinu održanoj prošli tjedan u Zagrebu postavilo se pitanje opravdanosti projekta. Pred stotinjak stručnjaka iz više zemalja nije bilo nikoga da s pozicije hrvatskih planova brani projekt. Sve je ostalo na predstavnicima LNG-ja Hrvatske, što nije bilo dovoljno za strane stručnjake koji bi rado čuli što će učiniti Vlada. Mi kao da ne shvaćamo da nove kapacitete treba prodati kupcima u okolnim zemljama. Vlada i na takvim mjestima mora odlučno zastupati svoja stajališta i braniti nacionalni interes, a LNG to jest. Umjesto da sagledaju perspektivu razvoja u sklopu suvremenih industrijalizacije Kvarnera s pomoću novih tehnologija i čiste energije, lokalci su se priklonili kritici s pozicija sitnovlasničkih interesera, ne sagledavajući cjelinu razvojnih interesa. Takvo neodgovorno ponašanje nezadovoljnih moglo bi za koju godinu iznjedriti zahtjev za zatvaranje riječke rafinerije – iste one koja je taj kraj razvijala više od stotinu godina. Kao da nemaju primjer Janaša koji toliko pridonosi i njima i primjer je kako graditi energetski hub u regiji. A na redu su plinski i elektrohub. Bar je to očita prilika. Zabrinjava pomanjkanje sposobnosti sagledavanja faktora razvoja i to što parcijalni interesi uspjevaju mobilizirati mnogo ljudi a da pritom ne nude ni jedno dugoročno rješenje. Kao da nikoga ne zanima dugoročan razvoj Kvarnera. Slično je u svim županijama. Nema sposobnosti sagledavanja razvoja s pomoću novih tehnologija, čistih i jeftinijih energenata. Čak i kad vam Europska unija donira tridesetak posto potrebnog novca, kratkoročni su interesi i manipulacije profitabilniji. Možda lokalno vodstvo, dok nemoćno promatra raspad pojedinih industrija, u apartmanima i vidi slamu spasa. Ipak, to je samo slama.