Home / Financije / Moja crna knjiga neefikasnog trošenja novca poreznih obveznika

Moja crna knjiga neefikasnog trošenja novca poreznih obveznika

Upotreba i posljednje lipe iz odobrenog proračuna na kraju godine, HGK-ov i ZAMP-ov povlašteni status, odvjetničke tarife, javnobilježničke nagrade, snižena stpa PDV-a, subvencioniranje poljoprivrede, naknade za šume i HRT… samo su neki od primjera koji ilustriraju kako se bahato troši javni novac.

Mnogo je primjera u kojima su lobističke skupine za sebe uspjele izboriti povlašteni status i ograničiti konkurenciju. Pa tako postoje HGK, ZAMP, odvjetničke tarife, javnobilježničke nagrade i slični kojima su određenim propisima osigurani svojevrsni oligopoli. Međutim, posebno je lukav način lobiranja pogodovanje sniženom stopom PDV-a. Tu na prvi pogled nema troška za državu, ali razlika između snižene i opće stope zapravo je isto što i davanje novca onima na koje se ta stopa primjenjuje. Dovoljno je pročitati Zakon o PDV-u da se vidi koje su lobističke skupine bile snažne u vrijeme njegova donošenja. Snižena stopa od pet posto primjenjuje se na kinoulaznice (tako se pomaže vrlo profitabilnim kinoprikazivačima) i na dnevne novine (tako se pomaže uglavnom neprofitabilnim ili slabo profitabilnim, ali jako utjecajnim medijskim kućama). Na malo manje utjecajne tjednike i mjesečnike primjenjuje se i dalje povlaštena stopa od 13 posto. Ta se stopa primjenjuje i na ulja i masti, ali ne i na brašno, sol i šećer. Vrijedi za dječje sjedalice za automobile, ali ne i za sjedalice za bicikle ili dječja kolica. Sadnice, sjemenke i hrana za životinje u tu su kategoriju vjerojatno došli zahvaljujući poljoprivrednom lobiju, ali kako su se urne i ljesovi našli na popisu od 13 posto, i meni je misterij. Najveći je pak paradoks snižena stopa na smještaj u hotelima. Ponavljam, to je indirektna subvencija. To znači da svi mi plaćanjem pune stope PDV-a na hranu, gorivo, računala i sve ostalo što kupujemo zapravo financiramo turističke tvrtke, kojima je uvijek išlo dobro, a u posljednjih nekoliko godina ide im sjajno.

Postoji cijeli paket subvencija ili parafiskalnih nameta koji se provode zbog strateških razloga. Tako se subvencionira poljoprivreda jer je strateška i jer moramo imati vlastitu proizvodnju hrane u slučaju izbijanja drastične krize ili sukoba. Zbog sličnog razloga moramo upravljati šumama, zato se prikuplja naknada za njih. Zloglasna HRT-ova naknada prikuplja se pak jer država mora imati kvalitetnu TV produkciju. U tim se primjerima jasno vidi etatistički pristup rješavanju problema: država misli da je jedini način rješavanja problema da drži potpunu kontrolu nad tržištem. Ne bi li bilo bolje da formiramo robne rezerve najpovoljnijom kupnjom na tržištu i tako osiguramo opskrbu u slučaju sukoba, pogotovo stoga što su upravo poljoprivredna područja vjerojatno prva na udaru i najteže obranjiva? Ili da Hrvatske šume, kao i sve druge šume, odlično zaraduju na osnovnoj djelatnosti, uzgoju i prodaji šumskog materijala, bez dodatnog opterećenja za gospodarstvo i uz obvezan zakonski okvir kojim će se osigurati održivost šuma? Vjerojatno bi heretičkom idejom bila proglašena namjera da se Hrvatske šume podjele u manje tvrtke koje bi međusobno konkurirale na tržištu. Što bi se dogodilo kad bi umjesto financiranja i upravljanja cijelim HRT-ovim pogonom država formirala neovisno tijelo koje bi provodilo javne natječaje za produkciju i emitiranje sadržaja za koje se smatra da moraju biti dostupni na televizijskim kanalima? Prema informacijama iz Lipa, ta udruga nikad nije primila ni lipe iz državnog ili lokalnih proračuna, pa je i pokretanje tog projekta financirano kampanjom na Indiegogou. U 20-ak dana prikupila je malo više od 15 tisuća dolara od četristotinjak podupiratelja, vjerojatno hrvatskih poreznih obveznika. Zar je uistinu od četiri milijuna ljudi u Hrvatskoj samo nas četiristo koji žele da se vlast ponaša racionalno?