Okidač problema

Najnovije vratolomije američkog predsjednika Donald Trumpa s uvođenjem carina na uvoz čelika i aluminija, odnosno njegova objava trgovinskog rata, mogle bi negativno utjecati i na cijenu nafte. Upravo kad je krhko tržište nafte donekle stabilizirano dogovorom najvećih proizvođača o cijeni od 60-ak dolara po barelu, američko ponašanje moglo bi narušiti tu delikatnu ravnotežu. Kako izvještava CNBC, zadnji Trumpov potez mogao bi ugroziti potražnju za naftom i potaknuti začarani krug padanja njezine cijene. Prema jednostavnoj, ali i sasvim nematematičkoj logici, trgovinski rat narušit će ekonomski optimizam, što će negativno utjecati na potražnju za naftom, a onda i na njezinu cijenu. Tržište, barem zasad, to potvrđuje: nakon objave carina dva ključna pokazatelja, WTI i Brent, pala su više od dva posto u odnosu na prethodni dan trgovanja prateći trend na tržištima kapitala. To ne mora značiti i dugotrajan pad cijena nafte kakav je svijet iskusio 2015. i 2016., ali dobro je imati na umu povezanost potražnje za naftom sa širom poslovnom klimom. A ta i ne obećava jer prijeti trgovinski rat najvećih svjetskih ekonomija. Drugi, trenutačno opipljiviji problem velika je fragmentiranost i nekoordiniranost tržišta koje je tradicionalno funkcioniralo dogovorno i stoga bilo pažljivo kontrolirano, a u posljednje vrijeme zbog ekspanzije škriljca postalo rascjepkano.

Sve veće soliranje nekih proizvođača, ponajprije Amerike, prijeti poništiti efekt klimavoga dogovora članica OPEC-a (Organizacija izvoznica nafte) i deset nečlanica predvođenih Rusijom postignutog u Beču potkraj prošle godine prema kojem će se smanjena proizvodnja nastaviti do kraja godine kako bi se pročistile zalihe i održala isplativa cijena. Najveći je problem trenutačno Amerika, oduvijek opsjednuta sigurnošću dobave nafte, koja snažno nastavlja razvijati svoju proizvodnju iz škriljca i u tome postiže impresivne rezultate. Na konferenciji održanoj početkom mjeseca u Houstonu najveći proizvođači nafte zatražili su vrlo jasno da se proizvodnja iz škriljca zauzda jer potkupava učinak njihova prošlogodišnjeg dogovora u Beču. – Moramo početi posvećivati pozornost na kompanije koje su vrlo aktivne na tim područjima i natjerati ih da preuzmu odgovornost za stabilnost cijena nafte – izjavio je Reutersu nigerijski ministar nafte Emmanuel Ibe Kachikwu na marginama konferencije CERAWeek. – Neke od kompanija koje se bave eksploatacijom iz škriljca istodobno rade u članicama OPEC-a – dodao je, zrcaleći sentiment mnogih članica kartela koje strahuju da bi škriljac mogao ugroziti trenutačno donekle stabilnu cijenu.

Nekoć potpuno ovisna o uvozu, nakon golemih ulaganja uspjela je razviti respektabilnu proizvodnju vlastite nafte koja bi mogla nadmašiti Saudijsku Arabiju i Rusiju i smjestiti je na prvo mjesto globalnih proizvođača. U jednom trenutku neodrživa cijena nafte prije dvije godine bila je izravan rezultat tihog rata kartela s Amerikom i njegova pokušaja da eliminira tada još lomljivu američku konkurenciju, ali pokušaj je zasad propao. Eksploatacija iz škriljca skup je proces, zbog čega je vrlo niska cijena nafte na svjetskom tržištu bila mnogo pogubnija za tamošnje proizvođače nego za tradicionalne igrače poput Saudijske Arabije i Kuvajta, koji vrlo jeftino vade naftu. Iako je plan bio da Saudijska Arabija sa svojim satelitima pregrmi oluju i ostane posljednja stajati nakon propasti velikog dijela američkih proizvođača, što se i počelo događati, drugi faktori, poput enormnih deficita u proračunima, utjecali su na promjenu raspoloženja. Cijena nafte morala se dignuti jer je šteta za sve bila golem pa je postignut dogovor o smanjenju proizvodnje kojim je cijena počela koliko-toliko stabilno rasti i početkom godine dosegnula trogodišnji vrhunac od 70 dolara. To je značilo i da se Amerikanci mogu vratiti u igru. Oni koji su uspjeli prebroditi taj napad kartela, sad opet pumpaju punom snagom, što znači da bi Amerika mogla još ove godine postati najveći proizvođač na svijetu, prema procjenama Međunarodne agencije za energiju (IEA); naravno, dok god ostali veliki igrači drže nisko svoju proizvodnju. Tako, dok Amerikanci polako dosežu deset milijuna barela na dan i povećavaju proizvodnju za 600 tisuća barela na dan (prošle godine), članice OPEC-a uglavnom poštuju dogovoreno (Wall Street Journal tvrdi da je stopa poštovanja ograničenja proizvodnje bila 95 posto prošle godine) i smanjuju proizvodnju (s 39,6 milijuna barela na 39,2 milijuna).

Ako se isključi moguće zaoštravanje trgovinskih odnosa na globalnoj razini, IEA procjenjuje da to uporno američko anuliranje dogovora ostalih proizvođača neće previše utjecati na cijenu nafte, barem ne ove godine, premda takva neočekivana brzina rasta dovodi u pitanje takvu procjenu. Novi pokušaj neprijateljskog zauzivanja američke proizvodnje koja ne mari za dogovore i očito ne smatra mogućnost niske cijene nafte posebnom opasnošću, bio bi teži. Financial Times upozorava na to da su kompanije koje su uspjele preživjeti nedavni pomor u tom sektoru evoluirale i sada mogu lakše podnijeti eventualni pad cijene nafte na svjetskom tržištu, doduše, ne prevelik. Osim toga, usavršena je tehnologija eksploatacije pa se za istu razinu investicije dobiva više, zbog čega je sektor privlačniji za investitore, koji su već počeli dizati ruke zbog velikih troškova i slabog povrata. Ako je suditi prema izjavi iz Concho Resourcesa koju prenosi FT, proizvodnja će u prosjeku rasti 20 posto na godinu do 2020., a kapitalni izdaci pokrit će se gotovinskim tokom dok god je cijena nafte viša od 50 dolara. Ako se tu cijenu uzme kao indikativnu za cijeli sektor (u Pioneer Natural Resourcesu navode 58 dolara kao cijenu do koje mogu pokriti kapitalne izdatke), onda je američki bum još krhak jer cijena lako može pasti ispod 50 dolara. Predviđanja su, pokazalo je proteklih nekoliko godina, uglavnom nekorisna zbog velike nestalnosti cijene nafte u posljednje vrijeme. Na nju utječe niz faktora kao što su povratak Irana na svjetsko tržište nakon ukidanja dijela sankcija (ima interes vratiti dio tržišta većom proizvodnjom) i sve veća eksploatacija iz škriljca u Kanadi i SAD-u, zbog čega je popustila kontrola najvećih proizvođača. U priču se moraju uključiti i drugi faktori koji nisu izravno povezani s naftom, poput općeg stanja globalne ekonomije. Iako je trenutačno raspoloženje pozitivno, zadnji potezi američkog predsjednika to bi mogli vrlo brzo i efikasno promijeniti. Uvođenje carina bacanje je rukavice najvećim trgovinskim silama koje vrlo vjerojatno neće proći bez odgovora, a ako razmjena udaraca eskalira i uključi nekoliko različitih aktera, stvar bi mogla imati vrlo loše utjecati na raspoloženje tržišta, što bi se prelilo i na cijenu nafte. Predviđanja zasad nisu sklona panici, većina očekuje relativnu stabilnost, barem prema sada dostupnim informacijama.

Kad je riječ o Hrvatskoj u svemu tome, učinci će biti jednaki kao i za ostale uvoznice nafte. Nekakav jači rast utjecat će odmah na cijene goriva u Hrvatskoj, a sva eventualna pojeftinjenja stižu će s odgodom za krajnje korisnike jer se trgovina naftnim derivatima poslovično nikad ne žuri spustiti cijenu. Industrija u cjelini obično relativno brzo osjeti pad cijene u svojim inputima, ali to ne znači i nužno prosljeđivanje uštede na krajnjega korisnika. Pri rastu funkcionira obrnuta logika: svako povećanje ekspresno se prebaci na leđa drugih. Državi je i dobro i loše jer na niskoj cijeni gubi u ubiranju trošarina, ali dobiva zbog poboljšane gospodarske aktivnosti.