Plenković bi htio preko Istanbulske konvencije doći do velike koalicije

Plenković je odlučio da je upravo sada trenutak da pokuša potpuno preuzeti i preoblikovati HDZ u skladu s političkim vizijama Merkel, Junckera i briselske administracije. To podrazumijeva vezivanje uz njemačko-francusku osovinu i otklon od SAD-a, uvezivanje u zapadni Balkan te otklon od Srednje Europe i Višegradske skupine.

Andrej Plenković ovih je dana opovrgnuo sve one koji mu prigovaraju neodlučnost, oklijevanje ili sporost u odlučivanju. Sastava iznenada najavio je da će poslati na ratifikaciju Istanbulske konvencije. Zbog političkog sadržaja ta konvencija izaziva svjetonazorske prijepore: promotori socijalističkog i neoliberalnog svjetonazora u njoj vide samo instrument za suzbijanje nasilja nad ženama, a pobornici konzervativnog svjetonazora instrument kojim se pod krinkom zaštite žena u nacionalna zakonodavstva nastoje ugraditi ideologizirani konstrukti rodne ideologije i nevladine udruge neoliberalnog smjera staviti u položaj jednak državnim institucijama. Jedini put kad je Plenković iskazao takvu brzinu i lakoću odlučivanja bila je ona Vladina sjednica na kojoj je dao ‘otkaz’ Mostovim ministrima. Poslije se pokazalo da to baš i nije bio ishitren potez, da je u trenutku ‘otkaza’ Plenković u džepu već imao dogovorenu novu koaliciju s dijelom HNS-a, manjincima i različitim drugim interesnim akvizicijama. Andrej Plenković sigurno nije osoba koja odlučuje naprećac. Zato bi bilo prilično banalno pripisivati ovu njegovu odluku namjeri da skrene pozornost s kritike Europske komisije zbog loših ekonomskih i upravljačkih performansi svoje vlade.

Ne, Plenković je odlučio da je upravo sada trenutak da pokuša potpuno preuzeti i preoblikovati HDZ u skladu s političkim vizijama Angele Merkel, Jean-Claudea Junckera i briselske administracije, istisnuti iz stranke politiku u užem smislu i nacionalni element po uzoru na Merkel. To vodi u veliku koaliciju – bilo prije bilo poslije izbora. U vanjskopolitičkoj orijentaciji to podrazumijeva vezivanje uz njemačko-francusku osovinu i otklon od SAD-a, a u regionalnoj vezivanje u zapadni Balkan te otklon od Srednje Europe i Višegradske skupine. Trenutak je pomno izabran: na sredini mandata, kad su svi ministri i saborski zastupnici jako vezani uza svoje funkcije, uoči donošenja novoga stranačkog statuta i novih stranačkih izbora u HDZ-u, kad svi članovi stranke jako kalkuliraju sa svojom budućnošću. I, dakako, nije u svemu nevažno da je Plenković odluku najavio u trenutku kad je najotvoreniji i najdosljedniji oponent ratifikacije Istanbulske konvencije Davor Ivo Stier već bio u avionu za Argentinu u sastavu izaslanstva predsjednice Grabar-Kitarović. Ne vjerujem da bi Plenković ikad povukao takav potez a da nije dobro ispitao raspolaženje u stranačkom vrhu. Realno je bilo očekivati da će se nezadovoljstvo ljudi koji se doživljavaju kao HDZ-ova desnica zbog ratifikacije amortizirati nekim hrvatskim ogradama od dokumenta (iako one ne znače ništa) i velikodušnim Plenkovićevim dopuštenjem da glasuju po savjesti. Njihove bi glasove nadoknadili SDP i Glas. I bio bi to meki ulaz u veliku koaliciju.

Ali onda se pismom Predsjedništvu i Nacionalnom vijeću HDZ-a iz Argentine javio D. I. Stier i unio novu nepoznanicu u Plenkovićeve jednadžbe. Stier je podsjetio na svoj rad na nacrtnu Konvenciju, upozorio na preinake koje su se nakon toga dogodile, argumentirao da je u završnom obliku Konvencija postala instrument za uvođenje ideologiziranih rodnih teorija u društvo, odgoj i obrazovanje, prozvao Plenkovića zbog uvredljivog i podcjenjivačkog odnosa prema svima koji se suprotstave Konvenciji kvalificiravši to kao ‘odraz totalitarnog mentaliteta’ i ocijenio za HDZ štetnim i neodgovornim pozivati zastupnike da glasuju za Konvenciju. Ukratko, svojim pismom postavio je ljestvicu ispod koje drugi protivnici ratifikacije Konvencije iz HDZ-a, čak i kad bi htjeli, više ne mogu ići. Učinio je istovjetan preokret u već gotovo završenom procesu kakav je nedavno napravio rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić izdvojenim mišljenjem i izričitim odbijanjem prihvaćanja dokumenata koji su podaštrili na prihvaćanje Vladinu Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Do Stierova pisma činilo se da je Plenkovićeva pobjeda u ovome ‘blitzkriegu’ sigurna i da će na kraju samo pokoji besperspektivni HDZ-ovac ostati na drugoj strani. Ali više nije nemoguće ono što se do prije koji dan činilo potpuno iluzornim – da na kraju Plenković ostane sâm na drugoj strani.