Banke i regulatori vole odgađati rješavanje ‘loših kredita’

Na šestome ‘Susretu guvernera’, Liderovoj konferenciji koja će se održati 26. i 27. ožujka u Rovinju, govorit ćete o takozvanim lošim kreditima – lekcijama na temelju iskustva europske zone. O kojim je lekcijama riječ? Prva je lekcija ta da je svaka država drukčija jer upravljanje NPL-ovima (‘lošim kreditima’, nap. a.) ovisi o stvarima kao što su prava dužnika i pravosudni sustav, a sve to razlikuje se od države do države. Druga je lekcija ta da je uvijek privlačno i za banke i za regulatorne odgađati rješavanje problema, ali u mnogim slučajevima takvo odugovlačenje završava tako da se nastali problemi povećaju.

Je li količina ‘loših kredita’ bankarske sustave u Europi izložila još većem riziku? Ukupna količina ‘loših kredita’ simptom je problema. Mnogo je takvih kredita, poput onih kojih još ima u Italiji, rizik, ali i poziv na djelovanje. Međutim, bolje je priznati koliko je problem velik nego nijekati ga, pa čak i kad poricanje rezultata završi s manje naslovnica u medijima. Pravilno obračunavanje NPL-ova mnogo je veći dio problema i teškoća u upravljanju njima.

Kako europske banke rješavaju probleme s ‘lošim kreditima’? Pretpostavljam da su sklonije njihovoj prodaji. Ne nužno. Ne bih tako generalizirao. Nekim NPL-ovima bolje se upravlja interno, sa stručnim timovima za naplatu potraživanja, ili se ide u aktivaciju kolateralu ako je dužnik u stečaju. U drugim slučajevima bolje je takve kredite prodati vanjskim investorima, čak i ako to uključuje prodaju za velike popuste. Jednako tako, tempo djelovanja također mora biti prilagođen specifičnim okolnostima i situacijama. Općenito, ‘lošim kreditima’ malih i srednje velikih poduzeća, kakvih ima mnogo u Italiji, teže je upravljanje nego nekretninskim NPL-ovima, kojih je mnogo, primjerice, u Španjolskoj i Irskoj. No često se događa da ‘loši krediti’ malih i srednjih poduzetnika u kolateralu imaju nekretninu. U tim slučajevima postoji onda izravna veza s nekretninskim tržištem.

Možete li mi dati primjer najbolje i najlošije prakse upravljanja ‘lošim kreditima’? Najlošija je ona u kojoj i banke i regulatori poriču postojanje problema. To uključuje i toleriranje pogrešne računovodstvene prakse koja završava pogrešnim načinom osiguravanja. Upravljanje NPL-ovima uvijek je pomalo neuredno, čak i u najboljoj praksi i može izazvati neugodne trenutke. Način na koji su Švedska i tamošnje banke organizirale upravljanje ‘lošim kreditima’ još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća često se smatra primjerom najbolje prakse.

Tko su kupci ‘loših kredita’ i kako se novi vlasnici tih kredita odnose prema dužnicima? Sve ovisi o vrsti NPL-ova, kako je teško generalizirati, no sada postoji mnogo fondova koji su razvili specijalizirane sposobnosti i kapacitete za kupnju i upravljanje NPL-ovima, uključujući način naplate tih potraživanja, vrednovanja kolateralu i povrata imovine. Ulagači u takve fondove obično su zainteresirani za visokorizična ulaganja i vrlo visoke prinose.

Vaša istraživanja u briselskom trustu mozgova u Bruegelu i Institutu za međunarodnu ekonomiju Peterson u Washingtonu većinom se bave financijskim sustavima i reformama diljem svijeta, uključujući globalne regulatorne inicijative i trenutačni razvoj situacije u Europskoj uniji. Koje su najnovije financijske reforme u Europskoj uniji? Velika je priča o financijskoj politici Europske unije u proteklom desetljeću uspostava jedinstvene bankarske unije u eurozoni. To je masivna i radikalna transformacija koja je počela 2012. godine, na vrhuncu krize, no još nije dovršena. Većina mojega znanstvenog i istraživačkog rada odnosi se na to kako završiti tu transformaciju. Bavim se i temama kao što su Brexit, postavljanje novih globalnih financijskih standarda ili međunarodna usporedba struktura financijskih sustava te što one znače za javnu politiku.

Jedan od izazova za svjetske regulatore jesu i novi startupovi, koji, rekli bi neki, narušavaju financijski sustav? Vjerujem da većina financijskih regulatora shvaća da takva financijska inovacija može donijeti i rizik i korist, no većina njih nije upoznata sa startup-kulturom i načinom razmišljanja, stoga im je vrlo teško pratiti što se sve događa na tom području. Postoji rizik da dio regulatora postane ili previše restriktivan ili previše pasivan. Veoma je teško za javnu vlast postići tu ravnopravu imajući na umu brzinu kojom se neke ideje rapidno šire, kao što je ideja o blockchainu.

Kakvo je, na temelju toga, vaše stajalište i mišljenje o kriptovalutama? I što mislite o ideji koja kruži da će singapurska središnja banka lansirati vlastitu kriptovalutu? Nisam upoznat s projektom i idejom te središnje banke, stoga to ne mogu komentirati, no općenito govoreći, vjerujem da je ono što zovete kriptovalutama zanimljiv projekt i pokret. Ipak, još nisam uvjerjen da zaslužuju etiketu valute. Valuta, naime, podrazumijeva povjerenje javnosti, koje je do sada bilo povezano s potporom države. Tek treba vidjeti može li instrument bez državne potpore zadobiti sličnu razinu povjerenja.