Pušipel može osvojiti svijet

Sirenjem Michelinove mape zvjezdica i nižih gastronomskih preporuka toga najstarijeg hotelskog i restoranskog vodiča po Hrvatskoj opravdano je zapitati se kako domaća vina trenutačno kotiraju na ljestvicama prestižnih svjetskih vinoljubaca. Nagrade nisu nepoznate domaćim vinarima, no za razliku od Michelinovih zvjezdica, koje najveći problem mogu donijeti u prejakoj potražnji, priznanja koja dodjeljuju Decanter ili International Wine Challenge teže je ponavljati. Pritom ne valja umanjivati kreaciju i naporan rad chefa i cijele ekipe koji su jamstvo održavanja kvalitete restorana, odnosno razine zvjezdica, no u slučaju vinara ciklus je godišnji, ovisi i o faktorima na koje katkad ne mogu utjecati i stoga je teži za kontinuiran uspjeh. Posljednje je važno jer se jedino tako uspijeva postaviti i zemlju i vinara na svjetsku vinsku mapu.

Mnogi naši vinari nemaju dovoljne količine vina ni za naše tržište, što znači da smo za internacionalno još nedvojbeno premašeni. Primjerice, prošli tjedan bili smo u Berlinu i kuhali, Clai je predstavio pjenušac Santa Lucia Noir i svi su bili oduševljeni. Ali problem je u tome što naši vinari u pravilu imaju toliko male količine vina da ne mogu opskrbiti hotele i restorane visoke kvalitete tijekom cijele godine – kazao nam je Deniz Zembo, naš poznati chef i vlasnik pulskog restorana Amfiteatar.

Taj nedostatak utječe i na ambicije za osvajanjem nagrada. Domaćim vinarima može biti zanimljivo natjecati se za svjetski priznate nagrade kao izazov, ali kad ne mogu isporučiti količine, onda im i nije toliko važno držati korak s inozemnim proizvođačima koji nagrade spretno iskoriste u marke tinške svrhe. Kao drukčiji primjer Zembo ističe Slovenca Marjana Simčića čija vina godinama na Parkerovoj listi osvajaju od 94 boda naviše, što znači da je riječ o izvanrednim vinima s karakterom koja su vrijedna posebnog truda da ih se pronade, kupi i konzumira.

Simčić stalno ima ponudu vina koja su odlično ocijenjena na Parkeru, zauzeo je mjesto i ne pušta ga i takav i Hrvatskoj treba. Ali to se ne može slučajno postići. Osim truda u proizvodnji, Simčić putuje na stotinjak manifestacija godišnje, ima organiziranu potporu i uspijeva dobro predstaviti svoja vina. Slovenci, da ne govorim o Talijanima, nastupaju vami udruženi, a i proizvode vino dulje. Neki od njih imaju vlastita vina iz rezervi starih više od 20 godina. Hrvatska bi se možda trebala koncentrirati više na plavac, ali sve je to jako teško, mislim da će trebati još desetak ili petnaest godina da ispliva nekoliko proizvođača koji će godinama ponavljati uspjeh na Decanteru, IWC-u ili imati stalno visoke ocjene na Parkeru – ispričao je Zembo.

Sommelier dubrovačkog restorana Proto i jedan od ocjenjivača Decantera Siniša Lasan objasnio je da su trenutačno u vinskom svijetu na cijeni autohtone sorte. Stoga vina malih proizvođača iz malih zemalja kakva je Hrvatska imaju dobre izgleda za nagrade. Svijet se valjda umorio od chardonaya i sauvignona.

Naši vinari imaju jako kvalitetna vina, sve više dobivaju najviša priznanja, samo trebaju dobro raditi i najbolji rezultati postat će konstanta. Lani smo, recimo, imali više medalja od Slovenije i rezultati su nam sve bolji. Počelo se događati to da se autohtone sorte iz cijele regije jako traže. Svijet vina okreće se u tom smjeru; naravno da će internacionalne sorte poput chardonaya biti prisutne, ali autohtone postaju sve priznate. Hrvatska ima malo više od 130 autohtonih sorti, od čega se 20-ak komercijalno proizvodi i tu su naše šanse – rekao nam je Lasan.

Napomenuvši kako vjeruje u sva hrvatska vina, za ovu godinu kao moguće slavodobitnike Lasan je istaknuo vina iz Međimurja. Potencijal bregovite Hrvatske Lasan je pronašao u autohtonim sortama poput pušipela te u činjenici da Međimurci gaje i različite stilove u proizvodnji vina. Također su nešto investirali i poslali uzorke na Decanter. One koji pušipel obezvreduju i smatraju da se iz njega ne može dobiti nagradivano vino treba samo uputiti u Sloveniju gdje su dvjestotinjak metara od granice s Hrvatskom jeruzalemski vinograd i stara vinarija koju danas drže Slovenac Vladimir Puklavec i Hrvat Davor Grčević. Prošle godine na Decanteru njihovo je vino sorte šipon, kako se u Sloveniji naziva pušipel, osvojilo najvišu platinastu medalju.

U svakom slučaju, natjecati se treba jer inače nagrada sigurno neće biti. Ocjenjivači, kako je objasnio Lasan, kušaju vino naslijepo, uz podatak o sorti i zemlji podrijetla.

Natjecanje je otvoreno. Ne mora se biti nijedne prisutan, dapače Decanter služi da se postane prisutan ako nisi poznat. Bilo kakva nagrada dobra je za proizvođača, bez obzira na to radilo se o preporuci ili diplom, bronci, srebru, zlatu i šampionu, odnosno platini – istaknuo je Lasan.

Od hrvatskih vina platinu je preklani dobila Verdalda Teran, lani graševina Antunović, a visoke nagrade osvajali su i Jakopić i Benvenuti. Tomčeva Amfora, recimo, bila je navedena među sto vina koja bi trebalo kušati u 2016., a postupak odležavanja pjenušca pod morem, koji je Tomac doveo iz Gruzije, sad su počeli primjenjivati i vinari iz Španjije. Na prošlogodišnjem Decanteru kvalitetna graševina Belje berbe 2016. osvojila je srebrnu medalju, a isto je ponovila mlada graševina berbe 2017. na ovogodišnjem ocjenjivanju Mundus Vini. Ove bi godine pušipel mogao nešto postići. Autohtonih sorti ima dovoljno i to treba iskoristiti.