SELMAYR

Prema svemu sudeći, Juncker i šef njegova kabineta Selmayr (‘Rasputin iz Bruxellesa’) odigrali su vrhunsku igru, dostojnu ‘Kuće od karata’. Svojega ‘poručnika’ koji se prijavio na mjesto zamjenika Europske komisije u samo devet minuta pretvorio je u glavnog tajnika Komisije. Članove ‘europske vlade’ jednostavno je stavio pred gotov čin.

S vremena na vrijeme i uglavnom učmala briselska administracija ponudi poneku sočnu kontroverzu, kao što je (sam) imenovanje novoga glavnog tajnika Europske komisije Martina Selmayra. Nagli i krajnje upitni uspon nepadljivog njemačkog birokrata koji je najpoznatiji dosad bio po vođenju kampanje predsjednika Komisije Jean-Claudea Junckera prouzročio je rijetko viđenu oluju u Bruxellesu. ‘Zvijer iz Berlaymonta’, ‘Rasputin iz Bruxellesa’ i ‘čudovište’, samo su neki od naziva koji krase Selmayra, što ne ostavlja previše prostora mašti, odnosno nedoumica koliko je omražen čovjek ugrabio jedno od najvažnijih mjesta na europskoj ljestvici moći.

Navodno je riječ o jednom od najutjecajnijih ljudi u Berlaymontu, zloglasnom sjedištu Komisije, koji je, čini se, više-manje sam iskonstruirao svoje imenovanje na tu vrlo atraktivnu poziciju, pokazavši da ni uzvišena Europska komisija nije imuna na klasične dvorske igre i spletke ‘ispod žita’. Na sastanku povjerenika 21. veljače Selmayr je predstavljao kako novi zamjenik glavnog tajnika, što i nije bilo toliko problematično, da bi odmah nakon toga povjerenici bili obaviješteni o neočekivanom odlasku aktualnog tajnika u mirovinu i prijedlogu predsjednika Komisije da na njegovo mjesto dođe Selmayr, par minuta ranije imenovan kao njegov zamjenik, koji je tako u nekih devet minuta prešao put od Junckerova šefa kabineta preko zamjenika glavnog tajnika Komisije do glavnog tajnika Komisije. Tvrđnje da je izvršen tihi ‘dvorski udar’ nalaze svoje uporište upravo u toj bizarnoj akrobaciji.

Zastupnici Europskog parlamenta, uvijek brzi kada treba odigrati prema ukusu medija, ovaj put čak neočekivano neprijateljski raspoloženih prema dosadašnjem Junckerovu šefu kabineta, na prošlotjednom su se zasjedanju natjecali tko će biti više frapiran ovim neočekivanim imenovanjem, izvedenim na izrazito sumnjiv način.

Čini se da je bijes medija i briselske kreme izazvala odluka predsjednika Komisije da Selmayrovu prijavu za mjesto zamjenika glavnog tajnika u nekoliko minuta prenamjeni u imenovanje na mjesto glavnog tajnika koje je dotad držao Alexander Italianer (otišao u mirovinu početkom mjeseca), ali i činjenica da je riječ o iznimno nepopularnoj osobi koja je u 17 godina europske karijere naviknuta raditi u sjeni. Navodno je bivši njemački ministar financija Wolfgang Schäuble jednom rekao: ‘Znate koja je razlika između Selmayra i Boga? Bog zna da nije Selmayr.’ Odbor za proračun istražit će okolnosti njegova imenovanja, premda ne može napraviti ništa ako je imenovanje bilo u skladu s pravilima, što je, čini se, slučaj.

Mimo upitne procedure, problem sa Selmayrom, kojeg njegov šef zove čudovištem zbog njegove radne etike, proizlazi iz očito goleme količine akumulirane moći, ali i tipa te moći. Sasvim je jasno da Selmayr mnogima predstavlja stvarnu verziju serije ‘Kuća od karata’ i ondje prikazanih muljanja iza zatvorenih vrata, ali i ‘još jednog Nijemca’, zbog čega postoji bojazan od prevelikog njemačkog utjecaja na ključne procese u Bruxellesu. Nema nikakve sumnje da se riječ o Junckerovu poručniku, šefovom izvršitelju preko kojeg prolaze sve informacije prema i od glave Komisije, koji prema svemu sudeći ‘zna gdje su tijela zakopana’, ali Selmayru se imputira i da je jedan od glavnih arhitekata novog sustava uvedenog na zadnjim europskim izborima prema kojem se predsjednik Komisije izlučuje iz parlamenta umjesto dogovorom država članica.

S obzirom na to da je riječ o jednoj od najvažnijih svjetskih administracija, nelagoda koja se širi oko njega uvelike je očekivana, pogotovo zato što je riječ radi o vrlo znakovitom transferu. Selmayr je tim potezom prebačen iz Junckerove ‘osobne pratnje’, koja traje koliko i sam šef, na najvišu birokratsku poziciju unutar Komisije, što znači da više ne ovisi toliko o promjenama na vrhu i da je zacemtirao svoj utjecaj dalje od Junckerova roka trajanja, a taj bi trebao isteći 2019. (luksemburski političar najavio je da neće tražiti novi mandat na čelu Komisije). Prema pisanim medijima, 47-godišnji činovnik imat će praktički potpunu kontrolu nad nekim 33 tisuća zaposlenih u izvršnom tijelu Europske unije, do koje je došao običnim potezom pera i sasvim neočekivano jer nitko nije imao pojma da 61-godišnji Italianer planira mirovinu za tjedan dana. Još se teže moglo predvidjeti da će njegovo mjesto zauzeti Junckerov nimalo popularan poručnik Selmayr, za kojeg je bivša povjerenica za proračun Kristalina Georgieva prošle godine ustvrdila da je stvorio otrovnu atmosferu.

Neki mediji idu i dalje, pa navode kako je šef Komisije već neko vrijeme umoran i zapravo lutak na uzici daleko energičnijeg i mladeg Selmayra, koji je od početka nastupao više kao zamjenik predsjednika, nego njegov šef kabineta. To je možda i pretjerano simplificiranje odnosa te dvojice, ali nije nimalo neuvjerljivo da se Juncker, politička figura dobivena djelovanjem Europskog parlamenta, umnogome oslanjao na Nijemca i njegovu efikasnost u rješavanju tehničkih, vjerojatno i manje tehničkih problema. Smeta i njegova ambicija koja ispunjava nervozom, nakon što je odmah nakon preuzimanja novog radnog mjesta poslao pismo zaposlenicima u kojem je ustvrdio da administracija mora biti ‘srce i duša Komisije, odnosno više od stroja koji pokreće instituciju’, što god to značilo.

Pokazujući da dobro razumije igru, Selmayr je eventualnu bunu povjerenika ugušio u startu, namjerom da njihovo pravo na primanje dvije trećine plaće nakon što prestanu biti europski povjerenici, nekih 13.500 eura na mjesec, produlji s trenutačnih dvije godine na tri ili pet. Tome će dodati i još neke beneficije, poput ureda u glavnoj zgradi, automobila s vozačem i dvoje asistenata. Parlament, međutim, vrije. Junckera i Selmayra pokušali su braniti stranački kolege, premda i među njima postoji neskriveno neslaganje, a njegovi zagovornici plasirali su tezu da je na stvari ujedinjeni napor ljevice i desnice nezadovoljne po našanjem Komisije prema Poljskoj i Mađarskoj, kao i da je neprijateljstvo potaknuto antinjemačkim sentimentom. ‘U cijeloj povijesti EU, nije bilo njemačkoga glavnog tajnika Europske komisije. Posljednji njemački predsjednik Komisije bio je Walter Hallstein prije 50 godina. Mislim da bi trebala postojati mogućnost da nakon svih tih godina, jedno od ovih mjesta pripadne Nijemcu’, rekao je tijekom parlamentarne rasprave pripadnik Europske pučke stranke.

‘Ovo je antinjemački i antikršćanski politički potez. Nitko nije rekao da Selmayr neće dobro raditi taj posao. To je prljava politička igra. On je lider koji tjera ljude da rade i ima jasno mišljenje, proeuropsko mišljenje’. Ipak, napadi po nacionalnoj liniji čine se najmanje uvjerljivima jer je Selmayr uvjereni Europejac koji se u nekoliko navrata sudarao i s Berlinom.

Cijela afera, koja tek treba dobiti zaključak, sjajno je poslužila euroskepticima kao savršen primjer muljanja iza kulisa, netransparentnosti i kroničnog manjka demokratskog legitimiteta u procesima koji imaju važan utjecaj na funkcioniranje Europske unije. Tehnički gledano, Selmayrov uspon na tron izveden je prema pravilima, ali to je u ovom slučaju najmanje važno kritičarima, koji upućuju na njegov drski makijavelski manevar, kao i općenito negativnu auru oko njega.

S druge strane, pobornici tvrde da je on stajao iza nekih ključnih političkih odluka, poput uklanjanja roaminga unutar Europske unije, jačanja pravila o privatnosti, spašavanja Grčke od kolapsa, rješavanja migrantske krize itd. Malo je dvojbi da je riječ o iznimno utjecajnoj osobi, usprkos mogućem pretjerivanju i romantiziranju, koja se na vrlo neelegantan način lansirala u vrh administrativne piramide. Jednako tako, ‘selmayri’ su neizbježan produkt velikih institucionalnih mašina, pa čak i nužan zbog sporosti odlučivanja i kompleksnosti upravljanja. Češki državni tajnik za europske poslove Tomáš Prouza javno je svojedobno izjavio da se obrati Selmayru svaki put kada želi da se neka odluka donese. Nijemac je tipični provoditelj, desna ruka koja izvršava i ta uloga čak nije diskutabilna sama po sebi, ali to se promijenilo kada je od Junckerova psa postao šef kompletne birokratske mašine.

Njemačkog odvjetnika prati glas fanatičnog Europejca koji je nedavno pustio u medije informaciju o većeri britanske premijerke Therese May s Junckerom, nakon koje je bila ponižena jer je, navodili su mediji, izgledala obeshabreno i slabo, moleći za pomoć Komisije u pregovorima o izlasku Ujedinjenoga Kraljevstva iz Europske unije. Poznato je da britansku odluku nikako ne može prežvakati, a tijekom pregovora s tadašnjim premijerom Davidom Cameronom, prije nego se išlo na kobni referendum o ‘odcjepljenju’, nije bio spreman ni na kakve ustupke. Pravnik koji je diplomirao u Ženevi, svoj je zvjezdani europski put počeo 2004. pristupanjem Komisiji, u kojoj je obnašao niz dužnosti (glasnogovornik za informacijsko društvo, šef kabineta povjerenika za pravosuđe, glavni savjetnik Opće uprave za gospodarstvo i financije). Pristup mu je navodno tvrd i bezobziran, zbog čega nije popularan, ali je zato učinkovit.