Ako bankari danas imaju probleme, sutra će ih osjetiti i realni sektor

Sve u svemu, 2018. je, za sada, lijepa godina u kojoj treba uživati tko može. Ali tko se uljuljka, za dvije-tri godine mogao bi opet biti među akterima koji će, bilo s bankarske bilo s klijentske strane, biti krivi za novi ciklus povećanja udjela ‘neprihodujućih kredita’.

Jednom se i to moralo dogoditi. Na šesti susret guvernera središnjih banaka i financijska regije, koji je ovog utorka u Rovinju organizirao Lider, jedan od guvernera došao je praćen policijskim osiguranjem. Ta ‘čast’ pripala je Boštjanu Jazbecu, dosadašnjem čelniku Banke Slovenije. Zaštitu je zatražio nakon niza anonimnih prijetnji za koje se pretpostavlja da dolaze od vlasnika obveznica i dionica koji su u postupku sanacije slovenskih banaka 2013. i 2014. ostali bez velikih iznosa. Jazbec, koji prije isteka mandata napušta guvernersko mjesto i odlazi u Bruxelles, u Odbor za stabilnost banaka, tako potvrđuje da mjesto guvernera nije bez rizika kao što se katkad čini.

Ako se s kadrovskih pitanja (za drugi se mandat u ovoj godini, inače, natječu hrvatski guverner Boris Vujčić i njegov makedonski kolega Dimitar Bogov) pozornost usmjeri na trendove u suživotu središnjeg i poslovnog bankarstva, onda jednodnevna konferencija o stanju i budućnosti financijskih sustava u regiji otkriva miješane makrosignale i mikrosignale. Detaljan izvještaj s Liderova šestog susreta guvernera donosimo u današnjem broju. Ova kolumna pak pokušava dokučiti koliko će u sljedećem razdoblju događaji u monetarno-bankarskoj sferi utjecati na ostatak nacionalnih ekonomija.

Na makrorazini, pokazuje se, većina ekonomija zemalja regije, koje su predstavljali guverneri BiH, Slovenije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Hrvatske (na takvim skupovima uvijek izostaje guvernerka Srbije, pa je tako bilo i u Rovinju), bilježi određeni rast BDP-a. Koliko god bile u različitim statusima (Slovenija je u eurozoni, Hrvatska članica EU, BiH ima valutni odbor, Crna Gora sama uvela euro…), mnogo je toga zajedničkog. Uz robustan rast, prošle i ove godine uspješno je svladana deflacija, a inflacija je niska, kamate su na niskim razinama. ‘Medeno razdoblje’ ogleda se i u smanjenju NPL-ova, tj. nenaplativih kredita iz prošlosti u bilancama banaka (eufemistički ih se naziva ‘neprihodujućim kreditima’). Banke su ih prodale specijaliziranim otkupljivačima koji baš i nisu pod nadzorom regulatora, tako da su bilance banaka opet pristojne. Središnji bankari, pojednostavljeno rečeno, i dalje šalju poruke da su oni svoje napravili i da realni sektor ne može kod njih tražiti neka nova rješenja za ubrzanje rasta. Središnji bankari čak upozoravaju na to da zbog izostanka rasta kamatnih stopa u ova dobra vremena neće moći voditi procikličku politiku kad neka nova recesija zakuca na vratu. Ako su sada kamate blizu nule, kako ih u recesiji još spuštati? E, onda dođe drugi panel, na kojemu sudjeluju predstavnici poslovnih banaka i njihovih udruga. I tu postaje jasno da se iza lijepe fasade kriju mnoge opasnosti i izazovi. Ili, drukčije rečeno: dignes poklopac, a ono unutra sve kuha, još malo pa će iskipjeti…

Banke u regiji (a i šire) nisu baš u bajnom stanju. Onima iz realnog sektora kojima su se bankari u životu manje ili više zamjerili možda će bar na trenutak biti drago spoznati da se bankarski menadžeri znoje pred onim što ih čeka. S jedne strane, u nedostaku inflacije cijena, svi mogući regulatori počeli su bankarima sve češće postavljati nove regulatorne obveze. Od poznatoga GDPR-a preko Payment Service Directivea 2, zaštite potrošača, poreznih propisa do propisa o sanaciji i stečaju banaka. Osim toga, nema izgleda da se kamatne marže u sljedećem razdoblju znatno povećaju pa vlasnici kapitala baš nisu voljni kapitalno jačati banke. Manjak radnika u regiji počeo je kočiti nove investicije, stoga ionako malena potražnja za korporativnim zajmovima još više slabi. Došla su vremena kad BDP raste, a to ne slijedi povećanje obujma plasmana. Unutarnji troškovi već su skresani, a trebat će ih još smanjivati. Digitalizacija je zakucala i na vrata klasičnih banaka pa nebankarski konkurenti kradu klijente. A klijenti su sve više ‘smart’. Uz to jačaju populistički političari koji u regiji stigmatiziraju institut bankrota spašavajući one koji ne vraćaju dugove…

Već čujem neke poduzetnike kako kažu da se nešto ne mogu sažaliti nad bankarima. Mogu ih razumjeti. Ali ako bankari imaju probleme i izazove, teško da ih neće osjetiti i realni sektor. Sve u svemu, 2018. je, za sada, lijepa godina u kojoj treba uživati tko može. Ali tko se uljuljka, za dvije-tri godine mogao bi opet biti među akterima koji će, bilo s bankarske bilo s klijentske strane, biti krivi za novi ciklus povećanja udjela ‘neprihodujućih kredita’. Ovo je ipak kapitalizam, a on nije izgubio cikličnost.