Renault-Nissan doveo do najvećeg proizvođača automobila na svijetu. Kad je 1996. došao na Renaultovo čelo, kompanija je bila na dnu. Tijekom dvadesetak godina i mudrim udruživanjem s Nissanom i Mitsubishijem Ghosn je savez doveo do vrha. U 2017. prodali su najviše automobila na svijetu, ali samo ako se Volkswagenu u ukupnu prodajnu kvotu ne uračunaju kamioni. U svakom slučaju, razlika među njima vrlo je tijesna.
Malo prekrajanje metodologije bilo je dovoljno šefu francusko-japanske skupine Carlosu Ghosnu da proglasi svoju kompaniju najvećim proizvođačem na svijetu, a sve skupa djeluje djetinjasto. Renault-Nissan s više od 10,6 milijuna laganih privatnih i komercijalnih vozila prodanih u 2017. najveća je globalna automobilska grupacija, rekao je parlamentarnom odboru u Parizu početkom godine. ‘To je upravo potvrđeno nakon što je Volkswagen jutros objavio prodaju od 10,7 milijuna, uključujući 200 tisuća teških kamiona’. Prema Reutersu, Ghosn je tijekom sastanka odbacio bilo kakvu raspravu o tome tko je sada najveći na svijetu. Neovisno o interpretaciji brojki, šef saveza može biti vrlo zadovoljan uspjehom s obzirom na to koliko je još nedavno zvučalo nevjerojatno da će francuski proizvođač biti jedan od dva najveća na svijetu, uz bok Volkswagenu i Toyotu.
Kada se uzmemo u obzir negativne okolnosti u industriji tijekom prošle godine (pad ukupne prodaje), rezultat je tim impresivniji za savezništvo koje će sljedeće godine proslaviti okruglih dvadeset godina (Mitsubishi se pridružio pretprošle godine). Odnos je vrlo interesantan i odražava golemu konkurentnost automobilske industrije, u kojoj su nekadašnji protivnici odlučili udružiti snage kako bi postigli što veću ekonomiju opsega i snizili troškove proizvodnje. Članovi nisu povezani klasičnim spajanjem i preuzimanjem, ali ni uobičajenom labavom suradnjom, premda je Renault očitati nositelj saveza budući da je 1999. preuzeo 43 posto Nissana i spasio ga od izglednog propadanja.
Nissan je tada dobio 15 posto francuskog proizvođača, ali ne i glasačka prava, zbog čega su prije nekoliko godina na površinu isplivalo ozbiljne trzavice. Japanci su tada tvrdili kako velik udio francuske države u Renaultu ugrožava njihovu samostalnost. Problem je tada riješen dogovorom prema kojem su glasačka prava države ograničena na 18 posto u svakodnevnim operacijama i 20 posto kada su strateške odluke u pitanju, a Renault se obvezao i da se neće miješati u ime novanje odbora (država sada ima 15 posto udjela).
Upravljačka struktura dodatno je zakomplicirana ulaskom Mitsubishija, u kojem Nissan ima 34 posto udjela, u savez, ali to očito nije utjecalo negativno na konačni uspjeh. Štoviše, prošlogodišnja odluka predsjednika svih triju kompanija da prepusti šefovsko mjesto u Nissanu Hirotu Saikawi sasvim je sigurno odobrovaljila Japance (Ghosn je zato ostao predsjednik Nissana, šef Renaulta, predsjednik Mitsubishija i predsjednik i šef saveza Nissan-Renault-Mitsubishi).
No osnovni problem koji analitičari često navode time nije riješen. Kao što niska Ghosnovih funkcija jasno pokazuje, upravljačka struktura je zamršena i opsežna i ne održava više odnos snaga kakav je postojao kada je Renault povukao Nissan s ruba ponora. Proizvođač iz Yokohame sada proizvodi više automobila i donosi više novca pa je tržište iznimno pozitivno reagiralo rastom vrijednosti dionice Renaulta od devet posto na nedavnu glasinu da francuska država namjerava svoj udio prodati Nissanu, čime bi bila otvorena vrata potpunom spajanju. Informacija je u međuvremenu opovrgnuta, ali je reakcija tržišta bila znakovita, tvrdi Economist.
Takvim pozemom bila bi riješena dva najveća problema saveza: prisutnost države i komplicirana upravljačka struktura. Zanimljivo je u tom smislu i ponašanje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je promijenio svoje načelno razmišljanje otkad je šef države. Kao ministar financija prije tri godine povećao je nakratko državni udio na 20 posto samo kako bi blokirao Ghosnov pokušaj da zaštiti kompaniju od tada novog zakona koji bi dugotrajnim dioničarima dao dvostruko pravo glasa. No predsjednik Macron razmišlja drugačije od ministra Macrona, pa sada propagira izlazak države iz privatnog sektora. Ipak, nagađa britanskih tjednik, Predsjednik još uvijek vidi Renault kao simbol francuske proizvodne moći i vjerojatno neće olako prepustiti kontrolu. Iscrtavajući zašto bi spajanje bilo najlogičniji sljedeći korak, Economist ukazuje na popunjavanje međusobnih poslovnih vanja.
