Obrazovani i zaposleni iseljavaju se zbog nove hrvatske šutnje

Pogrešan sustav vrijednosti i negativna selekcija koja pogoduje stvaranju društva šutljivih i podobnih dominira gospodarskom, političkom i društvenom scenom. Nedostatak kulture komunikacije, dijaloga i razmjene ideja ponovno stvara kult ‘hrvatske šutnje’ koji izaziva rezignaciju i iseljavanje kao i u prošlom stoljeću.

U vremenu reguliranog ekonomskog okružja propagiramo slobodno tržište, a zaboravljamo da sloboda tržišta podrazumijeva i sve druge slobode, ali i pravne okvire koji reguliraju i osiguravaju poštenu utakmicu. Ti se uvjeti ne mijenjaju prema potrebi ili metodom izbora pravila koja vrijede samo za pojedine sudionike tržišne utakmice, ne i za ostale. Interesi, bili oni ‘sistemski’ ili partikularni, dominiraju gospodarstvom i cijelim društvom. Jesmo li izgradili zatvoreno društvo povlaštenih i zaštićenih ili su oni izgradili sustav koji ih štiti, manje je važno jer posljedice su vidljive svakodnevno. Dok traju rasprave o demografiji i demografskoj politici, mirovinama i reformama, zaboravlja se stvarnost, ali ne toliko ekonomsko koliko sociološka i psihološka.

Poruke svega navedenoga donose gubitak optimizma, i poslovnog i svakog drugog, pa apatija i nezadovoljstvo dominiraju u svakom dijelu društvenog života, znanosti, sportu, kulturi itd. Pogrešan sustav vrijednosti i negativna selekcija koja pogoduje stvaranju društva šutljivih i podobnih vlada gospodarskom, političkom i društvenom scenom. Nedostatak kulture komunikacije, dijaloga i razmjene ideja, bez obzira na ideološku pripadnost, ponovno stvara kult ‘hrvatske šutnje’ koji izaziva rezignaciju i iseljavanje kao i u prošlom stoljeću. Danas nam na tržištu rada nedostaju svi, konobari, liječnici, inženjeri…

Neke studije pokazuju da je 60 posto onih koji su se odselili u Njemačku imalo posao, a među njima je čak 37,8 posto visokoobrazovanih. Što je uzrok? Mnogo toga, ali zasigurno nije samo pitanje porezne opterećenosti rada. Porazan je podatak da odlazi sve više mladih koji imaju posao, i to sve zbog utemeljenog osjećaja da se tu ne može graditi smislena budućnost. Razvoj suvremenog znanja, primjerenoj nastavi programi i sve drugo što kurikuluma reforma želi promijeniti, nažalost, nisu dovoljni.

Gradnja društva znanja podrazumijeva ponajprije gradnju sustava društvenog vrednovanja znanja u svakome nje-govu dijelu u sklopu obrazovnog sustava i poslije u sklopu sustava zapošljavanja i vrednovanja rada. Isto-dobno su nam školstvo i prenositelji znanja najmanje plaćeni i društveno najmanje cijenjeni dio državnog i društvenog sustava, i prema uvjetima u kojima rade i prema naknadama za njihov rad. Naša očekivanja da će niskoprofitivna i tehnološki zaostala ekonomija koja ne stvara dodatnu vrijednost, a onda ni budućnost, biti nositelj promjena, teško su ostvariva, a nema više ni sustava prijenosa i podizanja industrijskog znanja koje je bilo svojstveno hrvatskom gospodarstvu. Raspadi velikih sustava, znanstvenih instituta i ne-činkovita gospodarska tranzicija svakim danom sve više pokazuju posljedice. Nekada je hrvatska industrija vlastitim snagama i tehnološkim rješenjima gradila industrijske i petrokemijske pogone te nuklearne centrale, a danas ne znamo ni postoji li hrvatska tvrtka koja bi mogla sagraditi autocestu, Ni mostove više ne znamo graditi ili ih nema tko.

Mali broj novih tvrtki koje se temelje na novim tehnologijama (kao što su Rimac Automobili) ne čini pro-jeće, ali dramatično upozorava na nedostatak sustavne i strateške gospodarske potpore takvim projektima. Nigdje u svijetu to se ne prepušta slobodnom tržištu.