Mlade ne zanimaju sprtljana i nedovršena tranzicijska revolucija i maštarije o tome da kao društvo upravljamo svojom ekonomijom. Tu su bitku izgubili njihovi očevi. No generacije koje uživaju u blagodatima pametnih telefona moraju strahovati hoće li ih robotizacija učiniti viškom na tržištu rada.
Pitam se kako bih, da je otac još živ, prema tim svojim nesmotrenim kriterijima kolektivne generacijske krivnje prošao danas, kad se svi propusti u posljednjih nekoliko desetljeća, koliko je moja generacija na vlasti, stapaju u dramatičan egzodus mlade generacije koja ide trbuhom za kruhom. Možda bi se jedina, kakva-takva obrana pred kolektivnom krivnjom moje generacije mogla sažeti u rečenicu: Kakvi očevi, takvi sinovi. (Isprika, korektno je: Kakvi roditelji, takva djeca.) Naravno da je kolektivna krivnja u većini pojava neprihvatljiv pristup. Ali kad je o razvoju društva u cjelini riječ, možda takav pristup ipak treba dopustiti. Da je u nekoj generaciji kritična masa sposobnih, odlučnih, poštenih ljudi, da u nekoj generaciji postoji prava elita, procesi bi se sigurno mogli okrenuti u pravom smjeru. Do sada kritične mase nije bilo, a sve su manji izgledi da će je biti u trenutku kad se nova generacijska ‘kritična masa’ prelijeva u Irsku, Švedsku ili Njemačku.
I još se čudimo kad generacija današnjih tridesetogodišnjaka ne razumije naše patnje. Njezini pripadnici ravnodušni su kad IN2 prijeđe u ruke američkih investitora, a Pan-pek preuzmu Poljaci. A zapravo se ponašaju u skladu s nasljeđem koje smo im ostavili. Oni se ne sjećaju vremena kad su tvrtke u stranom vlasništvu bile rijetko.
