Sličnosti i razlike

Ne može dvanaest borbenih zrakoplova preko noći premostiti goleme razlike između izraelskog i hrvatskog upravljanja državom, ali ipak će donijeti neke razvojne obveze. Naime, država bez kvalitetnih ljudi nije sigurna i ne može biti američko-izraelski obrambeno-sigurnosni špic-igrač u Europi.

Ustimo sad borbene zrakoplove koje ćemo, kako je Vlada napokon odlučila, kupiti od Izraela. Uostalom, bila je to odluka koja je unaprijed bila zadana, ma koliko je u našem sustavu odlučivanja uloženo truda da se izbjegne ili odgodi. Naime, kupnjom američkih borbenih zrakoplova F-16 od Izraela Hrvatska ne kupuje (samo) avione, ne ostvaruje samo usko partnerstvo s Izraelom, nego i dobiva povlašteno mjesto u američkom vojno-obrambenom sustavu u Europi. A to je mnogo više od letenja. To su sigurnost, obrana, razvoj. I to na dulji rok.

No kao i uvijek kad je posrijedi nužnost sustavnog i integriranog djelovanja, postavlja se pitanje: je li Hrvatska sa svojim modelom upravljanja u stanju to učiniti, odgovoriti na takav izazov? Okej, da baš treba jednokratno poletjeti i bez zrakoplova, mi znamo da bismo tomu doskočili. Našli bismo dva nadnaravna pojedinca, dovoljno darovita, dovoljno uporna i dovoljno luda i ona bi mašući rukama letjela prkoseći svim prirodnim i društvenim zakonitostima te k tome plašila neprijatelja. Ali kad su posrijedi razvojna integracija i unapređivanje sustava na dulji rok, a na tome počiva razvoj države, to dosad Hrvatskoj zbog lošeg upravljanja jednostavno nije išlo. Što bismo o tome mogli naučiti od Izraela i što ćemo morati naučiti kao jedan od američkih vojnoobrambenih špic-igrača u Europi?

Velike su sličnosti između Izraela i Hrvatske. Riječ je o relativno malim zemljama koje su kao moderne države nastale relativno nedavno, u prošlom stoljeću; svoju su državnost i slobodu izborile i učvrstile vojno, odnosno ratovima; okružene su potencijalnim ili stalnim sigurnosnim ugrozama, pri čemu je, prema intenzitetu, sigurnosna ugroženost Izraela neusporediva s bilo kojom drugom državom. Imaju golem potencijal u iseljeništvu, pri čemu je židovska dijaspora opet neusporediva s bilo kojom drugom.

Razlike između Hrvatske i Izraela još su veće. Izrael je iz pustinje napravio ne samo proizvođača nego i izvoznika voća, povrća i cvijeća, izvozeći i visoku tehnologiju povezanu s agroproizvodnjom, osobito navodnjavanjem. Hrvatska je i iz Slavonije uspjela napraviti pustinju. Ali zato je svaka nova vladajuća ekipa otišla do Izraela pogledati kako izgleda navodnjavanje. I nakon toga – ništa.

Razvoj Izraela velikim je dijelom započeo na vojnoj proizvodnji, proizvodnji za vojsku i menadžmentu formiranom u vojsci. Ta visoka integriranost obrane, sigurnosti, znanosti, obrazovanja i gospodarstva polučila je iznimne izraelske rezultate u visokoj tehnologiji i iznjedrila izvrstan menadžment i isto takvo investicijsko ozračje. Hrvatska je nakon rata doslovce uništila svoju vojnu elitu masovno je proglasivši besperspektivnom, ubila je i onu vojnu industriju koja je postojala, na veselje trgovaca.

Izrael je mnogo uložio u razvoj sveučilišta, koja su danas među najboljima u svijetu. U Hrvatskoj je biznis osnivanje raznih veleučilišta, učilišta i polučilišta u kojima meštar, pardon biznismeni, naveliko ‘štancaju’ diplome. To su oni koji će ostati u Hrvatskoj, a diplome im trebaju jer ih već čeka mjesto u državnoj upravi i njezinim parazitskim sustavima. U Izraelu je, na temelju stare židovske tradicije poticanja i pomaganja najdavničijih pripadnika zajednice, u obrazovni sustav integriran izbor iznadprosječnih kao ulaganje u budući razvoj. U Hrvatskoj će sustav učiniti sve da ih zadrži u prosjeku, dok su još mali. Ako se ipak otmu tom dikatatu prosječnosti, onda mogu otići van kad narastu. Ili samostalno ‘letjeti’ dok ne padnu.

Ne može dvanaest borbenih zrakoplova to promijeniti, premostiti tolike razlike, pretvoriti Hrvatsku iz države čija je upravljačka elita duboko uključena u opstrukciju i destrukciju razvojnih potencijala zemlje u državu koja će poput Izraela biti uključena u poticanje vlastitog razvoja. Ali ipak, ulazak Hrvatske među američko-izraelske špic-igrače nužno će donijeti neke razvojne obveze. Za početak, u servisiranju i proizvodnji za vojsku i vojnu industriju, a možda, povezano s tim, i u visokotehnološkom području. I to se već pomalo vidi. Zatim se može očekivati utjecaj na ukupni razvojni koncept – jer država bez ljudi nije sigurna i ne može biti obrambeno-sigurnosni špic-igrač. Najveća je prednost toga novog vojnog paketa što će Hrvatska morati razvojno ojačati da bi nosila novu ulogu. U skladu s tim upravljačke će se elite promijeniti. Ili će biti promijenjene.