Home / Edukacija i eventi / 1968. 50 godina poslije

1968. 50 godina poslije

Prije točno pedeset godina svijet je svjedočio vjerojatno najsadržajnijoj godini u modernoj povijesti. Te opjevane 1968., koja je ušla u povijesne knjige kao još uvijek teško objašnjiv fenomen, planet je kiptio od bijesa i nezadovoljstva premda su frustracije varirale od zemlje do zemlje, pa tako i htijenje uzbibanih masa. U Americi je pokret za ljudska prava, ponajprije usmjeren na prava segregiranih i potpuno marginaliziranih crnaca našao prirodnih saveznika u mahom studentskoj populaciji koja se protivila Vijetnamskom ratu. S druge strane ‘bare’, Europa je bila paradoksno podijeljena na Zapad koji je otvoreno sanjao o Mau i Lenjinu i Istok koji se tih tekočina želio riješiti pod svaku cijenu zazivajući liberalnu demokraciju kakvu su na Zapadu željeli pospremiti u ropotarnicu povijesti.

U Vijetnamu je bjesno kravati rat protiv Amerike, u Kini je Kulturna revolucija uzimala maha, Afrički nacionalni kongres pod vodstvom Nelsona Mandele vodio je bitku za dokidanje apartheida u Južnoafričkoj Republici, a Latinska Amerika pokušavala se očajnički istrgnuti iz čvrsto stisnute američke šake. Iako su uzroci i pristupi rješavanju problema bili izrazito heterogeni, zahtjevi su bili slični. Glas se u isto vrijeme dizao protiv autoritarnosti, policijeske države, konzervativizma, kapitalizma, birokracije, komunizma, imperializma, rasizma, seksizma i cijelog niza drugih izama, ali tražilo se više-manje isto – više prava, više slobode, više prilika ili, jednostavnije, bolji život. Europsko vrenje svakako su obilježili događaji u Francuskoj i Češkoj, svaki na svoj način. Francuski studenti i sindikati ujedinili su se u borbi protiv konzervativno-kapitalističkog poretka utjelovljenog u predsjedniku Charlesu de Gaulleu, tražeći veća radnička i studentska prava. Na meti im je bio cjelokupni tradicionalni poredak okarakteriziran slobodnim tržištem, konzumerizmom i imperijalizmom.

Represivan odgovor države samo je dodatno rasplamsao bijes pokreta koji nije imao jasnu strukturu i hijerarhiju, pa su tog svibnja 1968. prosvjedi i štrajkovi prerasli u nasilne obračune po ulicama francuskih gradova do te mjere da je Predsjednik nakratko pobjegao iz zemlje, a više od 22 posto ukupnog stanovništva bilo uključeno u nemire u jednom trenutku. S druge strane, Praško proleće bilo je novi pokušaj jedne od članica Istočnog bloka da se otme sovjetskom utjecaju, ali završilo je kao i prvi u Mađarskoj 12 godina ranije – SSSR je silom ugušio želju za promjenom. Vođeni novim glavnim tajnikom Komunističke partije Aleksandrom Dubčekom, lokalni komunisti, uz potporu širokih slojeva stanovništva, pokušali su te godine pogurnuti Čehoslovačku prema liberalno-demokratskim reformama i decentralizaciji, ali Moskva je slomila nenasilni otpor Čeha i Slovaka.

U SAD-u su se dvije u početku odvojene struje stopile zahvaljujući Vijetnamskom ratu. Širenje studentskih prosvjeda na velikom broju sveučilišta potaknulo je sve raširenije novačenje za potrebe Vijetnamskog rata, a istodobno su crnci pod vodstvom Martina Luthera Kinga tražili uklanjanje segregacije i izjednačavanje prava s bijelcima. U poznatoj tradiciji američke demokracije, dvama političkim atentatima, na Kinga i Roberta Kennedyja, tamošnji je establishment pokušao suzbiti nemire, što je donekle i uspio, pogotovo nakon što je glavna prepreka statusu quo, predsjednik John Kennedy već bio istom metodom efikasno uklonjen.

Svi ti nemiri nisu doveli do trenutačnih i opipljivih promjena, ali su dugoročni efekti varirali, ovisno o geografskoj lokaciji, ali i društvenom području. Neki će reći da se zanos ispuhao, a drugi će ukazati na smrt stare Europe te godine i otvaranje slobodnijem društvu. Neposredni efekt bila je snažnija represija, guranje starih vrijednosti pod svaku cijenu i, nešto kasnije, rađanje nove i nasilnije verzije ‘tržišnog promišljanja’, popularno nazvane neoliberalizam.

Američki je revolucionarni duh tih godina potpuno uništen i nikada se više nije vratio. Crneci su s vremenom dobili niz prava, ali su suptilnijim metodama društvene kontrole i dalje uvelike isključeni iz društva i zatvoreni u geta ili zatvore učenici u kriminal i drogu. Omladina je primirena polaganim gubitkom Vijetnamskog rata i prestankom novačenja, a kasnije pažljivim kreiranjem obrazovnog, medijskog, političkog i ekonomskog okvira koji je drži neobrazovanom, neinformiranom, nezainteresiranom, politički apatičnom i ekonomski nemoćnom (osim onih koji se požele uključiti u upravljačke ešalone).

Efekt u Europi bio je dvosmislen. Temelji Praškog proleća dobro su poslužili Česima i Slovacima 1989. kada je Istočni blok napokon sazreo za raspad. Društvo je bilo spremno za relativno gladak prijelaz iz komunizma sovjetskog tipa u liberalnu demokraciju zapadnog tipa i dobar dio istočnoeuropskih zemalja u ovom se posljednjem razdoblju donekle snašao, pogotovo uspoređeno s prijašnjim iskustvima i noćnoj mori kroz koju su prošle države bivše Jugoslavije. Na Zapadu su promjene u političkom smislu do danas gotovo nevidljive, dvostranačka struktura po sistemu ‘sjaši murta da uzjaši kurta’ u potpunosti obilježava moderne demokracije, što je možda najvidljivije u Njemačkoj, gdje već treći put u kratkom roku uspješno funkcionira vladajuća koalicija konzervativaca i socijaldemokrata.

Ni kapitalizam nije oštećen, naprotiv, s padom Berlinskog zida i opredjeljenjem Dalekog istoka za tržišnu ekonomiju, postao je općeprihvaćen i još nemilosrdniji, stvarajući od većine ljudi upravo one robe konzumerizma i udobnosti protiv kakvih se 1968. borilo u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i drugim zemljama. Umjesto pomicanja prema kapitalizmu s ljudskim licem, kakav, uvriježeno je mišljenje, postoji u nekoliko sjevernoeuropskih zemalja, veći dio Europe dobio je gotovo religioznu opredijeljenost za tržište, čvrsto definirane nacionalne države i politički prostor u kojem je težište toliko pomaknuto prema tržišnoj logici da svaki iole lijevi program dobiva titulu komunističkog i nezabiljnog. Paradoksalno, lijevi je prostor bio dalje širi i čvršći u tim godinama nezadovoljstva, a ambicije za promjenu neusporedivo veće nego danas, što dovoljno govori o (ne)uspjehu 1968.

Nešto je više zato napravljeno u pogledu kulture, koja i danas diše kreativnim i ekspresivnim slobođama nastalima tih godina i tu se teško može poreći učinak 1968. Štoviše, to je možda i jedini koliko-toliko slobodan prostor preostao na Zapadu, premda mu prijeti jedan drugi, maligniji krak te godine. Dobar dio tadašnje strasti za mijenjanje društva svoj ispušni ventil je, u nemogućnosti ostvarivanja stvarnih promjena u društvu, kasnije našao ponajprije na sveučilištima i s vremenom poprimio duboko problematične oblike koje pisac Taleb naziva intelektualnim monokulturalizmom. Javnost taj problem poznaje pod nazivom politička korektnost, a riječ je o izobličenom pokušaju mijenjanja društva putem jezika i normiranjem ‘ispravnog’ mišljenja i morala u poprilično totalitarnom, pa čak i kulturološki nazadnjačkom duhu.

To je barem djelomično posljedica ‘povlačenja’ dijela tadašnje studentske omladine na rezervne pozicije i širenje utjecaja preko akademskih institucija i medija. Drugi, manji dio, odlučio se na duboku radikalizaciju, što je urođilo ‘olovnim godinama’ u kojima su razne terorističke organizacije poput Crvenih brigada u Italiji i Frakcije Crvene armije u Njemačkoj utjerivale strah u kosti elitama i služile kao izvrsna babaroga za plašenje javnosti ‘crvenom opasnosti’. Gleđano iz današnje perspektive, teško se može konstatirati uspjeh 1968., koliko god se neki trudili danas naći tragove ondašnjega zanosa.

Neka liberalnija promišljanja i želja za poboljšanjem svijeta, prisutni u svakom vremenu, opstali su u nekim društvenim krugovima, ali njihov je stvaran utjecaj na društvo vrlo upitan. Problemi koji su tada načeti, poput ženskih prava, rasizma, kolonijalizma, manjka demokracije, konzervativnih vrijednosti, plemenskog mentaliteta, nacionalnog egoizma ili ekonomske nejednakosti daleko su od riješenih danas, naprotiv u posljednje su vrijeme dobili svjež vjetar u leđa na Zapadu. Današnji poredak san je onih koji su se grozili revolucionarne 1968., a tehno-loške promjene stvorile su vrijednosni vakuum u kojem se tek traže neke nove vizije.

Jučerašnji revolucionari današnja su elita ili su pokojni. Jedan od istaknutih studentskih lidera u Francuskoj i vatreni anarhist Daniel Marc Cohn-Bendit (Crveni Danny, kako je tada bio poznat) danas je dopredsjednik Zelenih u Europskom parlamentu i bivši zamjenik gradonačelnika Frankfurtta kojeg ljevica kritizira zbog proturadih stajališta i zalaganja za vojnu intervenciju u Afganistanu. I četiri lidera koja su organizirala legendarne prosvjede na Sveučilištu Columbia u Americi danas imaju znatno drukčije karijere: Gustin Reichbach sudac je Vrhovnog suda u državi New Yorku, William Sales profesor je na Sveučilištu Seton Hall, Tom Hayden bivši kalifornijski senator, a Juan González novinar. Mnogima najpoznatiji bio je Rudy Dutschke, svojevrsni glasnogovornik njemačkog studentskog pokreta, koji je umro 1979., djelomično zbog posljedica atentata koji je izvršio antikomunist Josef Bachmann.