JOŠKO LOKAS

Čitatelj tehnolog želi prijeći u drugu tvrtku za koju poslodavac smatra da je konkurentska pa se poziva na ugovor o zabrani tržišnog natjecanja. Međutim, Zakon o radu ne precizira kad je neka tvrtka odnosno njezin proizvod konkurentan drugom proizvodu, ali omogućio je sudu da to zdravorazumski odluči.

Čitatelj me zamolio da mu prokomentiram situaciju s poslodavcem s kojim je potpisao ugovor o zabrani tržišne utakmice. Riječ je o tome da zaposlenik u tvrtki ne smije za svoj račun ili za račun konkurentske tvrtke sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem. Čitatelj je tehnolog u prehrambenoj industriji, a u slučaju odlaska iz tvrtke, prema Zakonu o radu, ne bi smio na temelju takva ugovora raditi dvije godine u konkurentskoj tvrtki.

Međutim, čitatelj koji je kao tehnolog zaposlen u mesnoj industriji želio bi prijeći u tvrtku za preradu ribe i nije mu jasno podrazumijeva li se u tom slučaju da je riječ o konkurenciji jer se i mesna industrija i prerada ribe formalno ubrajaju u proizvodnju prehrambenih proizvoda (prema NKD-u). Moram priznati da nisam bio upućen u to, ali zamolio sam da me stručnjak za radno pravo prof. dr. sc. Željko Potočnjak malo uputi kako da to riješim. Ni sam cijenjeni profesor nije bio siguran i kaže da bi sve ovisilo o tome što bi presudio sud. Ipak, napominje da je u takvim slučajevima najbolje u ugovoru što preciznije definirati o kakvoj je konkurenciji riječ.

Ništetnost ugovora – Nedavno sam bio arbitar u slučaju u kojem se u detalje preciziralo što se smatra konkurencijom, čak se definiralo koju vrstu kolača konkurencija ne smije proizvoditi kako bi se zaštitio poslodavac – govori profesor Potočnjak.

Inače, ugovor o zabrani tržišnog natjecanja uglavnom je u Zakonu o radu kako bi se zaštitio poslodavac jer zaposlenik (u ovom slučaju tehnolog) tijekom rada u tvrtki dolazi do informacija koje bi mogao zloupotrijebiti tako da sam sklapa poslove s kupcima ili da svoja saznanja podijeli s budućim poslodavcem iz iste djelatnosti.

Međutim, u ovom slučaju na prvu takve opasnosti nema jer je riječ o dvjema zasebnim industrijama. Doduše, proizvođač čokolada uvijek može razviti i proizvodnju pića, ali u takvim slučajevima, kao što reče profesor Potočnjak, presuduje sud. Naime, može presuditi da cilj ugovorene zabrane natjecanja nije zaštititi opravdanih poslovnih interesa poslodavca (čl. 102. st. 5. Zakona o radu), što se procjenjuje u svakom slučaju posebno, pa ako sud smatra da tu nije riječ o konkurenciji, bez obzira na to što u ugovoru između poslodavca i tehnologa nije bilo precizirano što je konkurentska proizvod, može reći da u ovom slučaju nema zapošljavanja kod konkurencije i da tehnolog može prijeći k drugom poslodavcu u prehrambenoj industriji.

Preciziranje ugovora – Osim toga, u tom stavku također je navedeno da je ugovor ništetan ako poslodavac ‘nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika’, a u članku 102. st. 6. piše sljedeće: ‘Ugovor iz stavka 1. ovoga članka ništetan je ako ga sklopi maloljetnik ili radnik koji u vrijeme sklanjanja toga ugovora prima plaću manju od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.’ Tehnolog koji želi prijeći u drugu tvrtku rekao mi je da je u vrijeme sklanjanja ugovora sa sadašnjim poslodavcem imao neto plaću iznad hrvatskog prosjeka, ali da mu u sadašnjim okolnostima (kad nedostaje sve više stručne radne snage) drugi poslodavac nudi prilično veću plaću. To pak znači da on ne bi mogao prijeći u konkurentske tvrtku, osim ako sud ipak odredi, kao što sam naveo, da u budućoj tvrtki nema konkurentske proizvodnje.

Za poslodavce je svakako taj instrument, osim čuvanja poslovne tajne, dobio dodatnu vrijednost jer sad mogu barem ograničiti sve češći prelazak stručnog kadra iz svoje tvrtke u konkurentske. Međutim, osim što je dobro za radnike, poduzetnicima također želimo savjetovati da za svoje dobro što preciznije definiraju o kakvim je konkurentskim proizvodima riječ jer u slučaju sudovanja postoji realna opasnost da sud presudi u korist radnika.

Nedavno smo pisali o manjkavostima Zakona o komunalnom gospodarstvu. Zahvaljujem na reakcijama čitatelja. Budući da su komunalna poduzeća postala konkurenti pogrebnicima, jedan mi je čitatelj prosljedio pismo koje je poslao Ministarstvu gospodarstva (i drugima) u kojem je upitao: ‘Zašto nikada ni jedan grad/JLS nije raspisao javni natječaj za dodjelu održavanja groblja i pogrebnih poslova na njima da bismo se natjecali i mi poduzetnici, nego je automatizmom dao te poslove svojem komunalcu?’ Nadamo se da će dobiti odgovor.