Konobar • Sobarica • Trgovac • Kuhar • Čistačica

Dok su politici puna usta obećanja o favoriziranju STEM-a i visoke tehnologije, u Hrvatskoj su najtraženija slabije plaćena uslužna zanimanja u turizmu, što dodatno potiče iseljavanje ‘ostatka Hrvatske’.

Sudeći prema osnovnim pokazateljima tržišta rada, Hrvatska bi trebala biti zemlja koja djelotvorno i brzo privlači strana ulaganja. U odnosu na većinu članica Europske unije udjel zaposlenika angažiranih na privremenim poslovima (8,4 posto) u Hrvatskoj je najveći u odnosu na ostale članice, ali ukupni prosječni trošak satnice zaposlenika od 10,6 eura među najnižima je u Europi. Investicije, međutim, zaobilaze Hrvatsku dijelom i zbog iskrivljenih odnosa na tržištu rada za koje nisu krivi samo demografija i iseljavanje nego i dugogodišnje političko zapostavljanje tih problema i klijentelistički odnosi u društvu.

Obično su zemlje imale jednostrani problem na tržištu rada: ili je ponuda bila nedovoljna ili je potražnja bila slaba. U Hrvatskoj, međutim, postoji problem na obje strane tržišta rada. Ponuda je deficitarna zbog poznatih demografskih problema i obrazovanja, a u potražnji privatni sektor predaleko otišao u prekarijat. Zajednička poluga koja pritišće i ponudu i potražnju velik je trošak rada, odnosno mirovinski i zdravstveni sustavi koji ne funkcionišu i čiji troškovi mogu samo rasti jer se povećava broj njihovih korisnika te širi opseg njihovih prava. Dakle, da se tržište rada uredi, treba rješavati tri problema odjednom jer jednostrane mjere neće donijeti dobar rezultat. Riječ je o višegodišnjim i dugoročnim procesima.

Prošle godine u Hrvatskoj je rođeno 36.647 djece, a 54.261 je stanovnik umro, što znači da je negativni prirodni prirast bio 17.614. Tako je srušen rekord iz 2015., kad je 16.050 više ljudi u Hrvatskoj umrlo nego što ih se rodilo. Migracija stanovništva u inozemstvo, prema službenim DZS-ovim podacima, premašuje 36 tisuća ljudi na godinu, ali sumnja se da je i veća. Radno aktivnoga stanovništva već je zbog toga manje jer je negativno saldo useljenih i iseljenih veći od dvadeset tisuća.

Prema posljednjim Eurostatovim izvješćima, Hrvatska drži posljednje mjesto po udjelu zaposlenih na nesigurnim tromjesečnim poslovima u odnosu na sve zaposlene. U cijeloj Europskoj uniji samo 2,3 posto zaposlenika radi na nesigurnim poslovima, a u Hrvatskoj čak 8,4 posto. Prema ukupnom broju ugovora na određeno vrijeme, Hrvatska je također najlošija u Europi, s čak 22,2 posto u odnosu na sve zaposlene. Sindikati su upozorili i da to Eurostatovo istraživanje ne obuhvaća sve prekarne poslove, nego samo one s ugovorima na određeno vrijeme.

Gospodarski rast oslonjen na sektor turizma potiče potražnju za jednostavnim poslovima za koje nije potrebno visoko obrazovanje. Primjerice, prošle godine u Hrvatskoj je sezonski bilo angažirano oko 22 tisuće ljudi na poslovima usko povezanima s turizmom, a traženo ih je gotovo 29 tisuća. Nova radna mjesta otvaraju se u turizmu i visokotehnološkim sektorima, ali, nažalost, potonjih je manje. Slaba je potražnja za radno aktivnim stanovništvom sa solidnim i visokim obrazovanjem.

Kao što je Lider u siječnju ove godine pročinjeno za potrebe teksta o klijentelizmu u lokalnim sredinama, od ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj otprilike trećina stanovništva radi u javnom sektoru i pod snažnom kontrolom politike. Pri tom izračunu iz javnog sektora izostavili smo tvrtke u državnom ili lokalnom vlasništvu koje se ne bave djelatnostima specifičnima za lokalnu samoupravu, zbog čega je taj omjer sigurno i veći. Indeks klijentelizma najjači je u županijama koje su najviše stradale tijekom Domovinskog rata i iz kojih se ljudi najviše iseljavaju, a klijentelistički odnosi iskrivljuju tržišne mehanizme ponude rada i potražnje za njime.

Iako u posljednje vrijeme plaće u Hrvatskoj rastu, satnica radnika još je među najnižima u Europi, što potiče iseljavanje i tako odvlači ulagače koji trebaju više radne snage – iznosi 10,6 eura s uključenim naknadama, bonusima i danjima u naturi (vozilima, gorivu, hrani, smještaju itd.), doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, porezom na dohodak, a bez poticaja koji pokrivaju neki dio poslodavčeva izdatka za radnika. Iako je niska u odnosu na one u drugim članicama Europske unije, u sklopu nje plaća se i trošak klijentelizma u zapošljavanju te dodjeli poslova s državom, stoga se njome ne mogu uspješno namiriti ni skupi državni sustavi mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

Ponašanje ponudi se i može nešto napraviti otvaranjem tržišta uvozu radne snage, no bojim se da je bez migracije demografski oporavak nemoguć u ovom trenutku – prokomentirao je za Lider Željko Lovrinčević, analitičar iz Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Problemi s ponudom počinju od 2008., kad je zaposlenost u Hrvatskoj počela opadati zbog ekonomske krize, a migracijski saldo useljenih i iseljenih još je jedva pokriva negativni prirodni prirast. Demografski problemi nakon te godine samo jačaju – razlika između useljenih i iseljenih iz Hrvatske postaje negativna kao i prirodni prirast, što je pomoglo održati privid da se nezaposlenost uspijeva kontrolirati. Nekoliko godina poslije, na kraju 2016., samo zbog iseljavanja i negativnoga prirodnog prirasta Hrvatska je izgubila 158.690 stanovnika, a tržište rada još dodatnih 412 tisuća ljudi koji su u tom razdoblju prvi put ostvarili pravo na mirovinu, većinom na osnovi starosti ili prijevremenom. Dakle, u osam godina više od pola milijuna ljudi nestalo je s tržišta rada.

Savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje Hrvatske gospodarske komore Davorko Vidović kontekstualizirao je za Lider te brojke napomenuvši da od deset radno sposobnih stanovnika u dobi od 20 do 64 godine radi samo šestero ljudi, pri čemu je kao poseban problem istaknuo mlade koji kasno ulaze u svijet rada i one starije od 55 godina koji prerano izlaze s tog tržišta. Takvo stanje ocijenio je kao imobilizaciju velikih ljudskih potencijala koja ekonomiji donosi nemjerljiv gubitak u razvoju. Ili jednostavnije – rasipanje. Mario Švigir, ekonomist iz Sindikata prometa i veza Hrvatske, objasnio je pak ono što se već sluči: u inozemstvu odlazi svatko, bez obzira na obrazovanje i iskustvo, i to zbog plaće i uređenoga društvenog sustava.

Broj nezaposlenih se od 2013. gotovo prepolovio na oko 190 tisuća. Manjim se dijelom to odnosi na zapošljavanje novih ljudi, a većinom na odlazak u inozemstvo, pri čemu je podjednako riječ o ljudima s iskustvom i bez njega, različitih razina obrazovanja, većinom mladih, ali i radnika s iskustvom srednjih godina te više obrazovne strukture. Oni odlaze u inozemstvo u potrazi za tri stvari: radnim mjestom, bolje plaćenim radnim mjestom i uređenijim sustavom koji ujedno pruža veću profesionalnu i životnu predvidljivost. Svi ti ljudi ponašaju se kao racionalni investitori u svoj rad – rekao nam je Švigir.

Dovoljno primjera upozorava na razmjer iseljavanja. U Karlovcu je, recimo, nezaposlenost najmanja u posljednja dva desetljeća i gradska poduzeća ne mogu pronaći zainteresirane da očitavaju vodomjere ili rade u pogrebnoj službi. Ništa bolje nije ni u turizmu pa su poslodavci u posljednje vrijeme počeli dizati plaće da bi zadržali radnike. HZZ-ovi podaci o sezonskom zapošljavanju u turizmu govore da je lani u sezonskom angažmanu radilo oko 22 tisuće zaposlenika, a tražilo se gotovo 29 tisuća. Deficit liječnika, posebno u bolnicama u manjim urbanim sredinama, dobro je poznat, a od poduzetnika o kojima pišemo u Lideru malo koja branša nema problema s pronalaskom kadra. Nedostaje čak i pilota, požalio se Lideru lani Krešimir Jung, vlasnik tvrtke Jung Sky, navevši da mu je jednostavnije kupiti zrakoplov nego naći nekoga tko će upravljati njime.

Primjetna je potražnja za dvije skupine radnika: s jedne strane za onima vrhunskog obrazovanja i radnoga potencijala, za kojima vlada prava međunarodna pomama i koji će ići za boljim radnim i životnim uvjetima te koji su i najmobilniji, a s druge strane za onima koji obavljaju nižekvalificirane poslove, pomoćne poslove i usluge u kojima ih ne mogu zamijeniti strojevi, kao što su neki poslovi u skrbi za nemoćne ili pak, što je nama zanimljivo, u ugostiteljstvu i turizmu. Glavni su uzroci takva stanja prije svega strukturni problemi cijeloga gospodarstva, dakle malen izvozni kapacitet, pitanje konkurentnosti na tržištu proizvoda, a onda i problemi samog tržišta rada: nedostatak radnika s potrebnim znanjem i vještinama, slaba mobilnost, regionalne razlike, sivo tržište rada, zakonska regulacija rada, porezno rasterećenje rada. Hrvatska po mnogočemu još nije provela tranziciju u suvremeno tržišno gospodarstvo – rekao je Vidović.

Od brzih mjera koje bi mogle polučiti pozitivne učinke u srednjem roku Vidović priziva uvođenje dvojnoga strukovnog obrazovanja po uzoru na Njemačku ili Austriju, poticaje obrazovnih programa i svih oblika cjeloživotnog obrazovanja za sve, a poglavito starije radnike, te u sklopu mjera aktivne politike zapošljavanja naglašavanje programa prekvalifikacija i dokvalifikacija, priznavanje znanja i vještina stečenih u radu i slično.

Uz to ćemo kao i većina suvremenih država morati izraditi i ozbiljnu migracijsku strategiju te na temelju nje donijeti skup mjera za lakše i ubrzano privlačenje stranaca. Čak i ako potpuno aktivira danas neaktivno stanovništvo, Hrvatska neće moći zbog demografskih razloga osigurati dovoljnu radnu snagu potrebnu za normalno funkcioniranje države. Doista nas očekuje žestoka borba za radnike koja se već vodi diljem Europe i mi za nju moramo biti spremni – rekao je HGK-ov savjetnik.

Zbog nemara u rješavanju tih problema u Hrvatskoj će prevladati zanimanja u turizmu, dakle pružanje usluga fizičkim radom, što odvlači kapital od sektora s većom dodanom vrijednošću. To se i događa, upozorio je Mario Švigir. Nova radna mjesta otvaraju se većinom u uslužnim zanimanjima, zatim u trgovini pa onda u prerađivačkoj industriji. U Europskoj uniji pak nova se mjesta otvaraju ponajprije u poslovnim i javnim uslugama te prerađivačkoj industriji.

Tržište rada može biti pred svojevrsnim zaokretom, ali zanemarivanje sustavnih veza između gospodarstva i tržišta rada rizik je kojim slabo upravljamo. Ako sad i pojačamo obrazovanje mladih u segmentu STEM-a te svih drugih vještina i kompetencija društvenih disciplina potrebnih za 21. stoljeće, bez podarske strukture koja treba takva zanimanja obrazovat ćemo mlade za daljnje emigriranje. Nema napretka na tržištu rada dok država ne pokrene reformu gospodarske strukture. To je posao u kojem država strateški planira zajedno s kompanijama i koji sam poslovni sektor ne može iznijeti. Dobar je primjer njemačko gospodarstvo u kojemu su država i tvrtke umreženi u stvaranju novih niša proizvoda i usluga, a onda i novih radnih mjesta. Njemačka već sada uz pomoć državnih i državno-privatnih institucija ulaganjem u razvoj i istraživanje stvara preduvjet za nastavak i kreiranje nove gospodarske strukture za deset godina. Izravne strane investicije koje imaju karakter transfera tehnologije ne dolaze u zemlje koje same ne razvijaju tehnologiju. To je logično, reducira se rizik – istaknuo je Švigir.

I za Lovrinčevića obrazovanje je ključ bez kojega ni otvorenija useljenička politika neće donijeti pravi rezultat jer, u suprotnom, naseljavanje Hrvatske neće ponuditi kadar koji može stvoriti dodanu vrijednost. Nažalost, i useljenička politika i obrazovna reforma na početnim su točkama i o njima se ne raspravlja ozbiljno.

Hrvatski je problem što ima sve manje intelektualno zahtjevnih radnih mjesta koja održavaju i mentalno zdravlje društva, a sve je više otvorenih mjesta u uslužnim djelatnostima. Cijelo naše društvo treba se pomaknuti prema intelektualnim i tehnološkim djelatnostima. U sedamdesetim godinama, primjerice, čovjek može voditi poslovne knjige ili savjetovati ulagače, ali ne može posluživati, kuhati ili čistiti. A struktura našega gospodarstva pomiče se prema jednostavnim uslugama – ocijenio je Lovrinčević.

Doduše, tržište se bar počelo samo regulirati. Podaci Državnoga zavoda za statistiku (DZS) pokazuju da su u 2017. neto primanja u prosjeku porasla za 5,3 posto nominalno i 4,1 posto realno. Ekonomski institut u Zagrebu zaključio je da je toliko porast plaća rezultat nedostatka potražnje i veće produktivnosti rada, odnosno da se tržište u pojedinim sektorima počelo pravilno regulirati. U istoj se publikaciji navodi da će se rast plaća nastaviti upravo zato, no slabijim tempom.

Lovrinčević je ocijenio da je za zakasnjenje tržišnu reakciju dijelom zaslužna prevelika zaštita zaposlenika u javnom sektoru uparena s prejakom usmjerenošću prema fleksibilizaciji radnopravnih odnosa u privatnom sektoru, stoga danas Hrvatska prednjači u Europi po prekarnom radu. Primjerice, čak 90 posto novozaposlenih angažira se na određeno vrijeme. I pritom nema razlika u obrazovanju. U slučaju poznatog redakciji Lidera diplomirani inženjer strojarstva godinama je radio na odgovornom mjestu u proizvodnom pogonu na ugovor na tri mjeseca, sezonska priroda ugostiteljstva dobro je poznata, a ne sigurni poslovi na određeno vrijeme obilježje su i uspješnih sektora poput financijskoga.

Razina fleksibilizacije radnopravnih odnosa sada je uvelike usklađena s praksom i prosjecima zemalja članica Unije, pa iako se neki poslodavci žale, hrvatsko radno zakonodavstvo više nije ni izdakla rigidno kao prije dvadesetak godina, kad je doista bilo problem i zapreka za zapošljavanje. O tome svjedoče i mnoge ankete provedene među poslodavcima. Problem prekaranizacije ozbiljno je društveno pitanje. Pri tome veliku važnost osim poslodavaca i sindikata ima država. Ona bi trebala omogućavati sigurnost zapošljavanja, ako već ne radnih mjesta u nevjerojatno ubrzanim promjenama svijeta rada – rekao je Davorko Vidović.

Tržište rada u Hrvatskoj u ovom je trenutku do kraja iskrišljeno. Ponuda nije dovoljna da zadovolji potražnju, a traže se pretežno lošije plaćena radna mjesta u uslužnim djelatnostima. Mnogo zaposlenih u prekarnom je angažmanu, a satnica je pri dnu europske ljestvice. Sve više ljudi napušta svijet rada, a oni radno sposobni iseljavaju se iz Hrvatske u potrazi za srećom. Čini se da Hrvatska gradi budućnost na jednostavnim uslugama i loše plaćenom radu, zbog čega ni prošlogodišnje stidljivo povećanje plaća u državi neće previše smanjiti tempo iseljavanja.