Brendovi

Poduzetnik je dugovao novac drugom poduzetniku. Na mjenici je stajalo da je tvrtka dužna taj novac, a i sâm direktor tvrtke dužnice, koja je u međuvremenu otišla u stečaj, potpisao je osobno jamstvo (aval) kao fizička osoba koje je poslije zbog formalnosti osporio na sudu.

U Zakonu o mjenici (čl. 30. st. 3.) piše: ‘Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata (dužnika) ili trasanta (izdavatelja mjenice).’ Općinski sud presudio je u korist tvrtke B, tj. da joj tvrtka A isplati 3,1 milijun kuna duga i zatezne kamate te plati troškove suda, a ako to tvrtka A ne može zbog stečaja, dug će morati podmiriti njezin direktor kao avalist.

Međutim, u sudskoj dokumentaciji vidi se da je direktor tvrtke A najprije negirao da se uopće potpisao kao avalist ustvrdivši da je riječ o falsifikatu, no grafoškim vještačenjem utvrđeno je da je to ipak njegov potpis. Nakon toga, s obzirom na to da je sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, presudio je u korist tvrtke B, tj. da se može naplatiti ili od tvrtke A ili od direktora kao fizičke osobe.

Uslijedila je žalba tvrtke A i njezina direktora županijskom sudu koji je poništio presudu općinskog suda. Naime, prihvatio je argument žalitelja da potpis avalista (za koji je prije toga tvrdio da je falsifikat) nije u skladu s već citiranim člankom 30. Zakona o mjenici u kojem piše da je za davanje avala dovoljan potpis na licu mjenice.

U ovom slučaju, naime, potpis direktora kao fizičke osobe s njegovom adresom i OIB-om nije bio na licu mjenice, nego na poledini, pa je županijski sud zaključio da je općinski sud ‘pogrešno zaključio da je tuženik osobno potpisao mjenicu kao avalist te da je pogrešno primijenio čl. 30. Zakona o mjenici’.

Dakle, banalna stvar mogla bi skupo stajati tvrtku B ako Vrhovni sud utvrdi da je potpis na licu mjenice jedini koji vrijedi. Iako sam na strani tvrtke B koja potražuje svoj novac, na osnovi sudske dokumentacije čini mi se da neće biti ništa od povrata duga direktora kao fizičke osobe, jedino još ima malo nade da se naplati od tvrtke A u stečajnom postupku. Bojim se da u ovom slučaju županijski sud ima pravo. Ma koliko nam se to činilo kao banalan problem, u zakonu se izričito navodi da potpis mora stajati na licu mjenice. Ne piše da mora stajati na mjenici pa da se može staviti ili na lice ili na poledinu.

Za gubitak potraživanja (odluči li Vrhovni sud u korist tvrtke A) svakako će velikim dijelom biti kriva i tvrtka B čiji direktor nije pazio što radi. Ovo je dobra pouka mnogim, pogotovo malim poduzetnicima koji nemaju vremena brinuti se za takve formalnosti, ali koje ih mogu stajati, kao u našem primjeru, možda i tri milijuna kuna.

U ovom primjeru nije baš najjasnije je li direktor tvrtke A namjerno potpisao jamstvo (aval) na poledini mjenice ili slučajno, pa zato, kako sam naveo, i ne želim iznositi imena, nego priču pišem zato što je dobar primjer male pogreške s velikom posljedicom. Ipak, podsjećam da je najprije negirao da je riječ o falsifikatu, ustvrdivši da je falsifikat, a onda je grafoškim vještačenjem utvrđeno da je aval ipak potpisao. Pa ako je uporno lagao da je riječ o falsifikatu, nije isključeno da je aval namjerno potpisao na poledini mjenice, suprotno Zakonu o mjenici. Zapravo, vjerujem da je to učinio namjerno, vjerojatno shvativši da ovi u tvrtki B ništa ne ‘kuže’. To je nemoguće dokazati, osim ako direktor sâm to ne prizna.