Okrećete očima na temu ‘državno, a efikasno’? A da malo popričamo?

Najjednostavnije je salonski iz tjedna u tjedan tražiti da se država makne iz gospodarstva. Ali politika se ne odriče vlasništva nad strateški važnim tvrtkama. Zato je korisno propitivati i predlagati kako da taj dio nacionalne ekonomije bude efikasniji nego dosad.

Znate za onu situaciju: sugovorniku ste rekli nešto s čime se ne slaže, ali ne zna kako bi se postavio. Pa nastane trenutak znakovite šutnje. Pa onda na vašu tvrdnju oni najpristojniji odgovore neodređenim ‘Zanimljivo!’, oni manje uvidavni primijete da bi se o vašoj izjavi dalo raspravljati, a najotvoreniji jednostavno počnu s ‘Ma daj…’.

To mi se događa ovih dana kad me pitaju koja je sljedeće konferencija koju organizira Lider. Ponošno najavim da ćemo 8. svibnja održati drugu (dakle, preživjela je porođajne muke!) konferenciju ‘Državno, a efikasno’. E, u tom trenutku nastane onaj trenutak znakovite tišine. Za većinu takav je naziv tipičan primjer oksimorona, jezične figure u kojoj se spajaju dva nespojiva pojma. Njima je ‘državno, a efikasno’ identično pojmovima ‘drveno željezo’ ili ‘glasna tišina’.

Treba priznati da je naziv konferencije provokativan. No katkad je provokacija nužna. Novinari i urednici često političare prozivaju zbog populizma. Jer ljudima govore ono što bi oni htjeli čuti, a izbjegavaju bolne, rizičnije, ali važne teme. Ali onda novinari i urednici, pogotovo ovi drugi, kad biraju teme koje će obrađivati u svojim medijima, također koketiraju s populizmom. Razmišlja se što će se svidjeti čitateljskoj publici, a što bi je moglo uzravijati. Naravno da treba osluškivati bilo čitatelja, slušatelja ili gledatelja. Ali treba imati i hrabrosti otvarati i nepopularne teme. To jest rizično, ali ako se pokaže da je redakcija imala pravo kad se za nešto zauzimala, onda joj dugoročno raste rejting.

Naravno da svatko od nas može nabrojiti desetak primjera neefikasnosti u tvrtkama u kojima je država jedini, pretežni ili manjinski, ali važan suvlasnik. Nije problem ni u tezi da je privatno vlasništvo nad tvrtkama efikasnije od državnoga. Najjednostavnije je u takvim okolnostima salonski iz tjedna u tjedan tražiti da se država makne iz gospodarstva. Samo je pitanje kolika je korist od toga. Jednostavno, politika se ne odriče vlasništva nad strateški važnim tvrtkama. Ako će HEP, Hrvatske ceste, Hrvatske šume, Hrvatska pošta, Odašiljači i veze… još godinama biti u državnom vlasništvu, zar nije korisno propitivati i predlagati kako da taj dio nacionalne ekonomije bude efikasniji nego dosad?

Na Liderovoj konferenciji ‘Državno, a efikasno’ sudjelovat će desetak predsjednika uprava tvrtki u kojima je država (su)vlasnik. Prihod je tih tvrtki 15-ak milijardi kuna na godinu, ali multiplikacijski učinci njihove (ne)racionalnosti mnogo su veći. Plenkovićeva vlada, kao, uostalom, i one prije njegove, korporativnom upravljanju nad tim tvrtkama pristupa površno, politikantski i amatereški. Jedan od razloga zašto je tako nedostatak je kontinuiranog pritiska javnosti da se stvori efikasan sustav kontrole i upravljanja. Prva tema kojom ćemo se baviti bit će traženje odgovora koje ciljeve zadati upravama državnih tvrtki, odnosno koji su to ključni pokazatelji uspješnosti (KPI-jevi). Trebaju li Hrvatske šume maksimirati profit ili Upravu nagraditi u skladu s finalizacijom i izvozom namještaja iz Hrvatske? Treba li HEP maksimirati profit i uplaćivati ga u proračun ili je važnije da industriji nudi struju po najnižim mogućim cijenama kako bi proizvodnja za izvoz bila konkurentnija? Teško je odgovoriti na to pa kolege s Ekonomskog fakulteta Zagreb pripremaju pregled kako je to riješeno u drugim europskim zemljama.

Druga tema koju otvaramo, a nadamo se da će je i drugi prihvatiti, analiziranje je primjera dobre prakse u razvoju i inovativnosti u državnim poduzećima. Opet, naći ćemo na desetke primjera loše prakse, ali postoje i dobre primjeri. Od borbe Hrvatske Lutrije s privatnim kladionicama preko primjera uspješnog spašavanja i privatizacije Badela 1862 do novih proizvoda koje nude HPB ili Odašiljači i veze. Tu je onda i pitanje kako provesti digitalnu transformaciju državnih poduzeća te radionica o tome gdje počinje kaznena odgovornost članova nadzornih odbora i uprava. Da treba mnogo razgovora, potvrđuju i informacije iz Austrije. Pokušali smo dobiti nekoga iz tamošnjega državnog holdinga, ali tu ćemo priču ostaviti za sljedeću godinu. Razlog? I ondje se propituje model upravljanja. U jednoj fazi država se potpuno povukla iz nadziranja, sve je prepušteno unajmljenim menadžerima. Onda su se oni malo ‘previše osamostalili’ pa je sve došlo pod ministarstvo financija. Pa ni to nije ispalo dobro. Sad nova vlada traži najbolje rješenje.

Hrvatskoj je danas teže nego što je nekad, u ‘ono doba’ bilo i samoj Jugoslaviji. Tada su nas učili da smo kao država okruženi BRIGAMA. Nikad nisam shvatio kakvim smo to brigama okruženi, osim što su tri susjedne države bile iz zapadnog, kapitalističkog bloka, ostale su bile ‘još socijalističkije’ od SFRJ. No tako se na satu zemljopisa najlakše nabubalo susjedne države – Bugarsku, Rumunjsku, Italiju, Grčku, Austriju, Mađarsku i Albaniju. Ali ne sjećam se graničnih incidenata i teritorijalnih pretenzija, osim u agit-propovskom ispiranju mozga, poput onog u JNA o tome da se može očekivati agresija sa sjevera, iz Mađarske, pa se cijela obrambena strategija zasnivala na tome. Vjerojatno su slični scenariji bili izigravani u drugim dijelovima države, koji su blizu granice s Austrijom, Italijom, Grčkom… Ne znam kakvi se ratni scenariji danas vrte u Glavnom stožeru, ali sudeći prema medijskom odjeku, Hrvatska nije okružena BRIGAMA nego BRIGETINAMA. Premijer Andrej Plenković u jednome je danu, još k tome na tuđem terenu (Brdo kod Kranja) odgovarao na pitanja o tri susjedna međudržavna spora. Jedan je o arbitraži u vezi s hrvatsko-slovenskom granicom pa još i o novoj fazi afere s Ljubljanskim bankom i slovenskim prijetnjama da nas neće ‘pustiti u Schengen’. Drugi je spor sa Srbijom, koji eskalira nakon nedavnog Šešeljevog paljenja hrvatske zastave. Treći je pak problem zahlađenje odnosa sa Sarajevom, koje ne gleda dobronamjerno na gradnju Pelješkog mosta. Da kompletiramo okruženje, imamo i Orbánovu mađarsku žicu prema Hrvatskoj, pa je sva sreća što je granica s sokoškolske institucije važna je vjerodostojnost nadležnog akreditacijskog tijela, odnosno, da je ono prošlo relevantno međunarodno vrednovanje, što, nažalost, odnedavno nije slučaj ni s jednom nadležnom agencijom za vanjsko osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju u BiH i Republici Srbiji, stoji u odgovoru AZVO-a. Na užas slavonskih studenata u BiH, a na radost dekana zagrebačke visoke škole, koji najesen otvara dislocirani studij u Županji. A da nije bilo tog poslovnog interesa, pitanje je bi li se državna agencija uopće udostojila obavijestiti javnost o tome što se sprema hrvatskim studentima na studiju u BiH i Srbiji.

Hrvatska je država višestrukih kolona. Još se sjećamo dvostruke tuge u Vukovaru, kad je šatoraška ekipa opstruirala službenu kolonu pijeteta u kojoj je bio državni vrh. I sindikalci su znali Praznik rada obilježavati razjedinjeno, svaki u svojoj koloni. Dvije suprotstavljene kolone – za i protiv pobačaja – sudarile su se u Zagrebu prije dvije godine, pa je čak bilo naguravanja i policijskih privođenja najvratnijih aktivista. I u Jasenovcu kao da svaka žrtva ima svoju kolonu i samostalno odaje počast poginulima. A sad mimohod ‘Besmrtnog partizanskog odreda’ za 8. svibnja u Zagrebu pripremaju i antifašisti. Sve mi miriši da ta kolona toga dana neće biti jedina… Kao da svaki političar u Hrvatskoj hoće povesti svoju kolonu.

Nedavno sam se bavio prodajom i kupnjom nekretnina, i čupao sam kose od zahtjeva kojima bankari štite svoje ulaganje, odnosno stambeni kredit. Jedna od klasičnih odredbi je potpis kojim se supružnik prodavatelja slaže s prodajom nekretnine. A sad sam na jednom praktičnom primjeru saznao i zašto ta odredba i nije besmislena. Jutarnji donosi priču o Švedaninu Christeru Rundqvistu, koji se povlači već 14 godina po hrvatskim sudovima. On je 2003. za dva milijuna kuna kupio kuću u Istri. Par mjeseci kasnije bivša supruga sad već bivšeg vlasnika podiže tužbu tvrdeći da joj pripada pola kuće, bez obzira na to što je par tada bio razveden tri godine i već je podijelio imovinu. Nakon osam godina presuđuje se u korist tužiteljice, koja je u međuvremenu promijenila brave i uselila se u kuću koju su Švedani prije toga kompletno uredili. U idućih šest godina ipak preokret, i Rundqvist dobiva presudu u svoju korist. Problem je što to još nije pravomoćno, a ja sad razumijem ‘bankarsku klauzulu’ o jednom potpisu.

Državna uprava ima pik na žive, ali i na mrtve građane Hrvatske. Prije pola godine pisao sam kako Ante Vujčić, odnosno Ante Vjekoslav Vujčić treba doći k matičaru i izjaviti kojim se imenom želi služiti. No nije mogao doći jer je prije četiri godine umro, a sin ne može srediti papire od nasljedstva zbog neusklađenih dokumenata. ‘Država bi da mi se otac digne iz groba i dokaže da je živio’, rezignirao je nesuđeni nasljednik. U drugom slučaju, HZMO je umroj ženi isplaćivao mirovinu od bijednih 1500 kuna više od 13 godina pa je račun narastao do impozantne 243 tisuće kuna. Kad već država ne-kome na ‘onome svijetu’ daje, drugome uzima. Zato je država ovršila ženu koja je umrla prije osam godina. Prije par godina maloljetni Zagorac dobio je tri prijedloga za ovrhu od tri javna bilježnika zbog duga Zagrebačkom holdingu koji je napravila osoba istog imena i prezimena u Zagrebu, koja je umrla prije osam godina. U bespućima birokratskih apsurda ipak se svojom dramatičnošću izdvaja najnoviji poziv MORH-a na prijavu u vojnu evidenciju 18-godišnjaku koji je umro kao nerođena beba…

Zašto su propale četiri velike privatizacije? Lider je dao odgovore na ta četiri pitanja u vezi s Hrvatskom poštanskom bankom, Croatia Airlinesom, HŽ Cargom i Petrokemijom. I najzanimljiviji detalji: o propasti tih velikih državnih projekata nismo pisali jučer, nego točno prije – četiri godine?! U tome je tragika. Sve jedno je li na vlasti Milanović (kao tada), Orešković ili Plenković. Premijeri se mijenjaju i dovode svoje garniture, ali nesposobnost i neodlučnost ostaju kao glavne karakteristike Banskih dvora i pripadajućih ministarstava.