P O L I T I Č K A S E K C I J A

Hrvatska se ne snalazi u trumpovskoj politici ‘konflikt – kompromis – dogovor’. Agrokorova budućnost, zapravo, najviše ovisi o američko-ruskim nagodbama, javno nepoznatima. Takva politika prilika je za ambiciozne države, američke strateške partnere, da ostvare još do jučer nezamislive državne interese. Bojim se da je za današnju Hrvatsku to više opasnost nego prilika.

Sjećate li se kakva se medijska prašina digla kad je američki predsjednik Trump, koordinirano s britanskim premijerom May, naložio protjerivanje ruskih diplomata zbog navodne uloge ruskih službi u trovanju agenta Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije u Londonu? ‘Vrhunac hladnog rata s dalekosežnim posljedicama’ upozoravali su razni analitičari. Naši domaći su se, dakako, tradicionalno svrstali na rusku stranu. Prigovorili su premijeru Plenkoviću što se solidarizirao sa zapadnim saveznicima protjeravši simbolično jednoga nižerangiranog diplomata iz ruskog veleposlanstva. Jer, kao, Rusija će se strašno naljutiti, veleposlanik Anvar Azimov ponovno će odjutri svoju vojničku, pardon svečanu, diplomatsku odoru, Vladimir Putin neće doći u najavljeni posjet Hrvatskoj… Kad ono – ovih dana saznajemo iz službenih ruskih izvora da su pet dana prije te ‘kulminacije hladnog rata’ telefonom razgovarali Trump i Putin, pri čemu je Donald pozvao Vladimira u službeni posjet Washingtonu potkraj godine.

Između telefonskog razgovora Trumpa i Putina i njegove javne objave imali smo već i početak trećega svjetskog rata. Doduše, trajao je samo jedno jutro, kad su združene američko-britansko-francuske snage navodno gađale i pogodile pogone za proizvodnju kemijskog oružja. Bilo je upravo zabavno promatrati kako hrvatski tzv. mainstream-analitičari proglašavaju američki poraz na Bliskom istoku i rusku pobjedu na temelju podatka da napadi nisu nastavljeni i da je sirski predsjednik Asad sljedećeg dana normalno došao na posao. Izmaknulo je pozornosti da Putin niti je bio osobito iznenađen napadom niti je osobito reagirao. A ni Trump nije pokazao zanimanje za nastavak toga trećega svjetskog rata.

Da se Trumpovim dolaskom u Bijelu kuću američka, a posljedično i svjetska, politika vode na drukčiji način i drugim sredstvima, možda najbolje pokazuje odnos između američkog predsjednika i sjevernokorejskog vode Kim Jong-una. Još u rujnu prošle godine njihov je javni dijalog frcao uvredama i provokacijama nad kojima se snivavao ugađeni diplomatski svijet. Nakon prijetnji i izvedbi sjevernokorejskih nuklearnih pokusa predsjednik Trump je s govornice Opće skupštine UN-a nazvao Kim Jong-una ‘čovjekom raketom’ zaprijetivši da će potpuno uništiti Sjevernu Koreju nastavi li nuklearne pokuse. Ovaj mu je pak izravno odgovorio na državnoj televiziji nazvavši ga ‘mentalno poremećenim starkeljom’, najavivši i nastavivši nove nuklearne pokuse. A sad vidi čuda: dok ovo pišem, nagada se na kojoj će se tajnoj lokaciji ovih dana sastati Donald Trump i Kim Jong-un koji je prije toga i javno obećao da je spreman odustati od daljnjeg razvoja nuklearnog naoružanja. Svoje su političke dionice u tom zaokretu nužno odigrali i ruski predsjednik Putin i kineski vođa Xi Jinping, a dobre posredničke usluge kao lokalna medijatorica pružila je proamerička Južna Koreja.

Uglavnom svi primjećuju da je Trumpova novost u svjetskoj politici politički nekorektan, izravan, provokativan, a katkad i uvredljiv govor, no još je manje više neprijetno da iza toga stoji novi model međunarodnih odnosa koji podrazumijeva veću ulogu država, a manju ulogu međudržavnih ili naddržavnih organizacija (UN, EU, NATO…). Velike sile pritom u međusobnom odnosu ‘konflikt – kompromis – dogovor’ odlučuju o globalnom odnosu snaga na pojedinim kriznim žarištima, no otvara se velik prostor i za aktivnu politiku lokalnih igrača, država koje su u konfliktnom stanju. Američki predsjednik aktivno se uključio u gotovo sve točke globalnog konfliktka, od Sjeverne Koreje preko Bliskog istoka do Baltika, pa ni Balkan, pretpostavljam, neće izostati. Međutim, i vrlo se brzo povlači iz toga konfliktka otvarajući prostor državama – lokalnim igračima – i jačajući pozicije svojih strateških saveznika: Južne Koreje prema Sjevernoj Koreji, Izraela prema Iranu… I pritom je uvijek spreman sa svim globalnim suparnicima i na konflikt i na dogovor.

Uostalom, možemo to pratiti i na primjeru Agrokora čija budućnost, zapravo, najviše ovisi o američko-ruskim nagodbama, javno nepoznatima. Takva politika prilika je za ambiciozne države, predestinirane američke strateške partnerice, da odigraju utakmice iznad svoje kategorije i ostvare još do jučer nezamislive državne interese. Međutim, to je i opasnost da potonu zbog svoje rastrojenosti i pasivnosti. Bojim se da je za današnju Hrvatsku to više opasnost nego prilika.