Ja bih gradio željeznice prije Pelješkog mosta

Koncept funkcionalnog vremena nastao je kao pokušaj primjene suvremenih shvaćanja vremena u fizici i filozofiji na analizu ekonomskih procesa. Sagledavanje vremenske dimenzije tih procesa još uvijek polazi od Newtonovog shvaćanja vremena kao apsolutnog toka. Takav koncept počeo je mijenjati već Ruder Bošković, da bi ga onda Einstein i sljedbenici zamijenili konceptom relativnog vremensko-prostornog univerzuma. On podrazumijeva dvije temeljne ideje: ‘ekonomsko’ vrijeme definirano je ekonomskim događajima koji se u njemu odvijaju; u ekonomskim sustavima koji se relativno kreću nastaju fenomeni diletacija vremena i kontrakcija troškova. Ekonomska analiza nije prakticirala takav pristup, pa sam još 80-ih godina pokušao ugraditi relativno vrijeme u ekonomske modele. Kao temelj je poslužio Marxov model reprodukcije kapitala koji sam ‘matematizirao’ i analizirao ponašanje sustava u vremenu izvan mainstream ekonomskih teorija i analiza, jer se mislilo da su one toliko razvijene da pružaju odgovore na sva pitanja. Kriza 2008. pokazala je da tome baš i nije tako.

Drukčije shvaćanje uloge vremena u ekonomiji omogućava preciznije sagledavanje kauzalnih, strukturnih i ravnotežnih odnosa između ekonomskih kategorija, događaja i procesa. Takav bi pristup olakšao uočavanje neravnoteža između monetarnog i realnog sektora, formiranje ‘balona’ kao i predviđanje. No, budimo realni, pojava krize samo je malim dijelom posljedica slabosti ekonomskih teorija, modela i analiza. Kriza je ponajprije rezultat ekonomskih interesa, koji su u praksi daleko jači od akademskih argumenata teorija i analiza.

Drukčije shvaćanje uloge vremena u ekonomiji omogućuje preciznije sagledavanje mogućnosti angažiranja faktora proizvodnje, njihovih međusobnih odnosa i efikasnosti korištenja. S takvim bismo pristupom imali više spoznaja o pravcima razvoja naše ekonomije.

Tehnički, izrazita je recesija stabilizirana 2011., ali je nakon toga uslijedilo razdoblje stagnacije, koje je završeno 2014. Od tada ekonomija raste, s tendencijom da 2018. dostigne razinu na kojoj je bila prije gospodarske krize. Dakle, vraćamo se tamo gdje smo bili prije deset godina, ali stvarne su posljedice toga desetljeća mnogo dublje nego što pokazuju statistički podaci. Ne samo u ekonomskome nego u socijalnom, tehnološkom i psihološkom smislu, 2018. bitno je različita od 2008. Upravo je zbog toga protekle desetljeće izgubljeno, u smislu gubitka radnih mjesta, ljudi, veza s razvojem tehnologije, socijalnoga raslojavanja i gubitka optimizma. Sve je to ogroman trošak koji se prenosi i na buduću generaciju.

Činjenica je da se u javnim nastupima govori o potrebi velikih strukturnih reformi, pri čemu je suština da one svojim karakterom i intenzitetom izravno pridonose povećanju opće efikasnosti i konkurentnosti domaćega gospodarstva, a ne samo da zemlju učine atraktivnijom za priljev stranoga kapitala. Tako ograničen pristup može se pokazati vrlo problematičnim.

Kada inozemne investicije i stignu, one stižu sukladno interesima tih investitora i na područja za koja oni smatraju da mogu najlakše oploditi njihov kapital. To utječe na formiranje ekonomske strukture zemlje, koja ne mora nužno odgovarati nacionalnim preferencijama. Znamo, samo to očito još nismo u stanju odgovarajuće artikulirati.

Pojedini članovi vlade ponekad iznose ocjene koje se djelomično razlikuju od opće proklamiranih uvjerenja. Jedan je od primjera ocjena da temeljiti razvoj zemlje na turizmu nije dobra opcija. Postoji čak vrlo eksplicitno izraženo stajalište da su od novca iz EU-fondova veću korist imala poduzeća iz starih članica nego što smo imali mi. Kada pogledamo strukturu tih ulaganja, to i nije daleko od istine. Uglavnom se ulaže u infrastrukturu, malo i srednje poduzetništvo, ‘kvalitetu života’, što je načelno pozitivno, ali se pri tome dobro gleda da te aktivnosti budu komplementarne ekonomskim interesima ostalih članica, a ne da su im konkurencija.

Inozemna su ulaganja u tim zemljama realizirana u vrijeme globalnoga rasta. Te su zemlje znale iskoristiti pogodan trenutak, dobar je primjer autoindustrija. Od tada su se stvari izmijenile. Mi takvu priliku više nemamo. Ilustracije radi, možda postoji mogućnost da uz potporu države potaknemo industriju električnih automobila. Zar doista mislite da će EU iz svojih fondova financirati tu industriju? Neće i dobro se zna zašto neće.

Naravno da može ako ima dobre inovatore i sposobnu organizaciju, kao što je imala Finska u proizvodnji telekomunikacijskih uređaja. No tada bismo bili konkurencija automobilskoj industriji starih članica, koje i bez nas imaju velikih problema s plasmanom proizvoda.

Imamo najvažniji resurs – imamo ljude, a i obrazovni sustav nam je relativno kvalitetniji nego što uobičajeno mislimo. Da, ljudi odlaze i to je ključni problem koji trebamo rješavati razvojnom politikom.

Ako mislite na smanjenje doprinosa, to je sa socijalnoga aspekta dobrodošla mjera koja je povećala raspoloživi dohodak i agregatnu potražnju. No ne možete efikasno i dugoročno rješavati socijalne probleme mjerama socijalne politike nego mjerama razvojne politike.

Nijedna politika sama za sebe ne može dati integralno rešenje. Fiskalna je politika u proteklih 15-ak godina prilično oscilirala, pri čemu su krizne godine bile obilježene relativnom stagnacijom fiskalnih rashoda u uvjetima pada fiskalnih prihoda, znači rasta deficita i zaduženosti konsolidirane opće države. Aktualni fiskalni suficit dobar je pomak, samo je pitanje koliko je održiv. S druge strane, najveći je dio rashoda proračuna okrenut prema stanovništvu i socijalnim davanjima, a vrlo je malen izravni doprinos države otvaranju radnih mjesta investicijama. Današnji proračun teško balansira između razvojne i socijalne komponente, a s aspekta budućega razvoja trebalo bi smanjiti socijalnu komponentu u odnosu na razvojnu. Jedna je od pretpostavki za to povećanje efikasnosti sustava.

Mislim da robujemo predrasudama iz drugog sustava i razdoblja. Dobro organizirana suvremena država može biti i jest dobar poslovni partner privatnome sektoru. Pri tome nije težište na pitanju vlasništva nego na izravnome utjecaju države na razvoj nacionalne ekonomije. Od financiranja istraživanja, iniciranja razvoja pojedinih djelatnosti, velikih kupnji određenih proizvoda i usluga, do izravnih investicija u javna dobra. Uzmite kao primjer vojno-industrijski kompleks u SAD-u, da ne spominjemo slučaj Kine ili Južne Koreje. Napokon, zar gradnja Pelješkoga mosta nije državni projekt?

Nedavno je jedan dužnosnik u EU rekao da probleme mora riješiti naša država, ne EU. Postoje različiti instrumenti kojima se to može ostvariti. Primjerice, imamo državnu razvojnu banku, čija je uloga još uvijek relativno malena, za razliku od uloge takvih banaka u drugim zemljama. Kinezi su dobili velik posao gradnje Pelješkoga mosta, zar mislimo da je to projekt u kojemu ne participira i kineska država? To nikako nije čisto privatno poduzetništvo, čiju ulogu glorificiramo.

Sve to što ste spomenuli sigurno stoji. Kao što stoji barem još jedan ideološki problem, naime, mi smo nepoželjnom proglasili državu i u praksi i u teoriji. Devedesetih smo odmah počeli s tezom ‘privatiziraj sve’, čak i ono što na Zapadu nije privatizirano. Zašto? Zato što je pretpostavka da će privatni vlasnici biti efikasniji, ali pokazalo se da to i nije tako.

To je projekt koji se ne može promatrati samo iz ekonomskoga kuta. Sigurno je da cestovna povezanost Dubrovnika i okoline s ostatkom zemlje može imati pozitivne učinke, u smislu da se Pelješac i ostala područja ekonomski aktiviraju, dakle u smislu popratnih učinaka na ekonomiju. Je li to ekonomski prioritet ili smo možda neki drugi projekt mogli staviti na važnije mjesto, pitanje je političke odluke.

Željeznica. Zato što je željeznica usko grlo. Naravno, ali to je projekt za koji bi potencijalno mnogo više mogla biti zainteresirana poduzeća iz EU. Naravno da bi to moglo otvoriti i neka druga pitanja, ako se recimo Hrvatska odluči za gradnju ravnica pruge, tko će onda dobiti takav natječaj.

Premalo znam o današnjem radu HNB-a, a prema medijskim napisima čini se da je usklađenost djelovanja Vlade i HNB-a danas manja nego prije. Naravno, izmijenjene su okolnosti, članica smo EU, moramo se pridržavati propisa, ali ne u svemu, pa tako ne ni u monetarnoj politici. Međutim, HNB se drži stabilnosti cijena, stabilnosti tečaja, relativno dobre likvidnosti bankarskog sustava i tu priča završava. Premalo se pozornosti posvećuje tome kako novac cirkulira i gdje završava. Rizik poslovanja bankarskoga sektora utječe na zaoštravanje uvjeta kreditiranja, koji ne povećaju sklonost zaduživanju privatnoga sektora. To je objektivna situacija vezana uz preuzimanje rizika. No poznata je praksa kako se država može uključiti u rješavanje tog problema: na način da i ona preuzme na sebe dio rizika.

Većim sudjelovanjem i manje rigoroznim uvjetima participacije u financiranju razvojnih projekata. Najveći utjecaj na ekonomiju ima upravo Amerika. Ona to ostvaruje instrumentima za koje smatra da su primjereni njezinoj geostrateškoj ulozi i položaju, od narudžbi domaće vojne opreme, ulaganja u istraživačke i operativne aktivnosti za potrebe nacionalne sigurnosti pa do primjene proizvoda vojne industrije na terenu, u funkciji zaštite interesa američkih kompanija.

Globalizirana ekonomija, informatička tehnologija, mobilnost kapitala i informacija bitno su promijenili svijet. No i u tako globaliziranome svijetu još uvijek postoje granice, još uvijek Njemačka gleda prije svega njemački interes, Francuska gleda francuski, Poljska poljski, pa zašto Hrvatska ne bi gledala hrvatski interes?

Moguće je da nisu ni pozvani. No i nakon promocije knjige tonovi na društvenim mrežama nisu bili blagonakloni. Ima li to veze s Agrokorom i činjenicom da, među ostalim, okrivljuju i vas? Što se tiče izloženosti banaka prema Agrokoru i poduzećima unutar njega, tretman je bio jednak kao za bilo koji drugi slučaj. Agrokor nije u okviru supervizije banaka imao privilegirani položaj. Problemi su počeli s mjenicama. Kada su mjenice snažno ekspandirale, ja više nisam bio guverner.

U moje vrijeme mjenice nisu bile problem u pogledu iznosa, naplativosti ili izloženosti banaka tim mjenicama. To je nastupilo kasnije. U vrijeme kada sam radio u Agrokoru, moj je posao bio takav da praktički nisam imao nikakav uvid u rad kompanije niti se od mene očekivalo da takav uvid imam. Što se tiče odlaska iz HNB-a u Agrokor, to je načelno bio rezultat početnog dogovora mene i Ivice Todorića, kada završim mandat u HNB-u, mogu se vratiti u kompaniju. Konkretna je odluka o tome 2012. donijeta u širem kontekstu u kojemu nisam bio jedini akter.