SUFICIT Višak od 2,8 milijardi u proračunu zasjenjen padom industrijske proizvodnje

Hrvatska je već zabilježila suficit nakon uvođenja PDV-a 1998., no tada ga je protračila u bujanju uglavnom promašene javne potrošnje. Ovaj višak nismo očekivali, pa stoga nismo ni znali što s njim. Trebalo bi ga iskoristiti za reforme i rezanje rashoda, ali to je najteže napraviti.

Za svakog ministra financija suficit u proračunu rijetka je slatka muka osim za njemačkoga. On uredno spremi višak u kasicu-prasicu koju je dobio još u osnovnoj školi na predavanju o štedljivosti i smišlja kako povećati višak sljedeće godine. Situacija je tek malo bolja za ostale ministre financija članica Europske unije, ali ni oni nemaju previše prostora za razbijanje glave o mogućoj potrošnji viška u državnom proračunu zbog nečeg što se zove konvergencija. Članice se moraju usklađivati u pitanju svoga gospodarskog razvoja, pri čemu državne financije igraju jednu od ključnih uloga. Slijedom toga prostor za trošenje suficita i nije širok, ne samo zbog velikih želja i malih mogućnosti nego i zbog nužnosti načelnog dogovaranja s Komisijom.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je prošlu godinu završila s viškom od 2,8 milijardi kuna u proračunu, ili 0,8 posto BDP-a, što je na simboličnoj razini velik uspjeh, ali teško da će riješiti najveće gospodarske probleme. Za zjapeće minuse u mirovinskom i zdravstvenom sustavu tih je manje od tri milijarde kuna jedva kap u moru, a rezultat je zapravo najvažniji iz perspektive javnog duga koji je zahvaljujući takvim rezultatima smanjen za 2,7 posto, na 78 posto BDP-a.

Članice Europske unije koje nisu dio monetarne unije dužne su svakog travnja dostaviti Programe konvergencije u kojima iscrtavaju svoje fiskalne planove za iduće tri godine. Ovim se dokumentima Komisija i ministri financija koriste za procjenu kretanja članica prema postizanju srednjoročnih proračunskih ciljeva, pri čemu su načelni kriteriji javni dug do 60 posto BDP-a i proračunski manjak do tri posto BDP-a.

Budućnosti leži u mini poreznoj reformi i ministrovim najavama novih poreznih rasterećenja u idućim godinama, što sugerira i Program. Hrvatska će sljedeće godine zabilježiti manjak od pola posto BDP-a u proračunu, što će se smanjiti.

Takvom razvoju događaja trebala bi pomoći i Europska središnja banka koja nastavlja s politikom niskih kamata i visoke likvidnosti najmanje do kraja godine, čime se ide i na ruku proračunima članica Unije u postizanju trajnije konvergencije.

S obzirom na plan za 2018. i najavu Vlade o povećanju bruto investicije u fiksni kapital za 35,4 posto u 2018. moglo bi se zaključiti da će, uz iskorištavanje strukturnih i investicijskih fondova, i velik dio prošlogodišnjeg suficita biti investiran, ali i iskorišten za pokriće planiranog manjka proračuna u 2018. koji je prvotno planiran na razini od 0,5 posto BDP-a, smatra Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Ona naglašava da ‘bi se dio suficita mogao iskorištiti za smanjenje javnog duga, no u tom bi slučaju izostali učinci na rast BDP-a i zaposlenosti kojima će pridonijeti infrastrukturna ulaganja, što je jedno od objašnjenja zbog čega ni druge države koje ostvaruju suficit ta sredstva uglavnom ne upotrebljavaju za razduživanje’.

Kako je istaknula profesorica Nika Šimurina u razgovoru za ovaj broj Lidera, eventualno smanjenje stope PDV-a vjerojatno bi imalo neznatan, ako ikakav, pozitivan učinak na ukupnu gospodarsku aktivnost, a isto razmišljaju, čini se, i u Vladi, pa se kao jedno od područja poreznog rasterećenja spominje porez na dobit, premda će odluke biti donesene tek nakon provedenih analiza. Hrvatska je već zabilježila suficit nakon uvođenja PDV-a 1998., no tada ga nije znala mudro iskorištiti. Umjesto svojevrsnog ‘zadržavanja dobiti’, odnosno investiranja u povećanje BDP-a, taj je višak protraćen u bujanju uglavnom promašene javne potrošnje.

‘Najlošija bi opcija bila da se nakon uvođenja PDV-a u 1998. bahato počnu povećavati javni rashodi bez političke odgovornosti i razmišljanja da će se nakon godina ekspanzije prije ili poslije stvoriti neki oblik recesijskog pritiska kada će financiranje velikih javnih rashoda ponovno postati problem’, upozorava Ivanov i dodaje da se ‘u dobrim vremenima treba stvoriti rezerve (suficit – vidljiv ili prikriven) kako bi se lakše preboljele godine krize’, čime se u načelu slaže s kolegicom Šimurinom. Ona pak pretpostavlja da taj prvi višak nismo očekivali, pa stoga nismo ni znali što s njim te napominje da se suficit treba iskorištiti za daljnje reforme i rezanje rashoda, što je ujedno najteže napraviti.

S druge strane, kaže, to ne znači jednostavno gomilati suficite kako to radi Njemačka, već naći ravnotežu između ulaganja u povećanje BDP-a i fiskalne odgovornosti. Ivanov predlaže ulaganje u potpore ‘tehnološkom napretku i inovacijama u industriji i drugim poslovnim aktivnostima radi povećanja konkurentnosti i prilagodbe zahtjevima digitalne transformacije i industrije 4.0’. S obzirom na to da i u Ministarstvu financija namjeravaju nastaviti jačati takve investicije, čini se da su neke lekcije naučene u međuvremenu.

Održati ravnotežu, odnosno potrošiti koliko možeš i istovremeno pametno uložiti jest umjetnost, pogotovo ako se uspori gospodarski rast u okružju, što nije nemoguće imajući u vidu posljednje podatke o kretanjima u eurozoni koji nisu oduševili. Ministar financija zasad je nedorečen u pogledu ‘trošenja suficita’, ali se može naslutiti da će dva osnovna smjera biti smanjivanje poreza koji izravno utječu na konkurentnost (iako se spominje i rasterećivanje građana) i popravljanje krvne slike hrvatskih financija u smjeru održivosti proračuna i smanjenja javnog duga koji je još daleko od maksimalnih 60 posto BDP-a propisanih kriterijima iz Maastrichta.

Program konvergencije predviđa i nastavak investiranja u aktivnosti koje podižu BDP. Investicijske aktivnosti u 2018. koje se s time u vezi navode jesu ‘kapitalne investicije svih jedinica proračuna opće države, a posebno javnih poduzeća u sektoru središnje države, i to u dijelu izgradnje cestovne (Hrvatske ceste i Hrvatske autoceste) i željezničke infrastrukture (HŽ Infrastruktura i HŽ putnički prijevoz)’. Kako se navodi, planira se i znatan rast investicija lokalne države. Ujedno sve navedeno su i stavke čijom bi se realizacijom pridonijelo rastu BDP-a, ističe Ivanov. Sve ovo drži vodu, jasno, samo ako se nad globalnu, pogotovo europsku, ekonomiju ne nadviju tamni oblaci, što nije toliko nezamislivo imajući u vidu protekcionističke tendencije u SAD-u, moguće hlađenje najvećih ekonomija, rast cijena nafte (više od 70 dolara po barelu) i recentna posrta industrijske proizvodnje u Hrvatskoj (četiri pada u posljednjih pet mjeseci). ‘Čovjek planira, Bog se smije’, kaže stara židovska poslovica.