JUSZKIEWICZ Legendarne gitare Gibson pale kao još jedna žrtva digitalizacije

Prošli su tjedan vjerojatno svi mediji na svijetu objavili da je proizvođač gitara Gibson bankrotirao i da traži predstečaj. Gitare uz koje je neraskidivo vezana povijest bluesa i rock and rolla, na kojima su svirale gotovo sve glazbene legende, možda će se spasiti, ali teško će dostići staru slavu. Već neko vrijeme ta se tvrtka ne uspijeva snaći u novim okolnostima na tržištu i uhvatiti nove trendove među mladima.

Digi talizacija, odnosno nezadrživi proboj novih tehnologija i koncepti koje sa sobom donosi, zataknula je još jednu, pomalo neočekivano, žrtvu za pojas. Legendarni proizvođač gitara Gibson zatražio je famozni američki Chapter 11, odnosno predstečajni postupak, nakon što je kompanija bankrotirala. Iako je prije više od trideset godina uspio preokrenuti poslovanje i vratiti već tada posrnuloj kompaniji stari sjaj, šef i suvlasnik Henry Juszkiewicz ovaj je put morao potpisati kapitalizaciju pred tehnološkom neverom. To ne mora značiti kraj brenda s kojim su dvorane i stadione punile glazbene legende poput Slasha, Elvisa Presleyja, Keitha Richardsa, Erica Claptona, Jimmyja Pagea ili B. B.-a Kinga jer su u kompaniji iz Tennesseja uspjeli postići dogovor s većinom vjerovnika (njih 69 posto), što će joj omogućiti nastavak poslovanja do daljnje.

Ipak, prije nego što se može nastaviti preustroj, savezni sudac morat će potvrditi plan restrukturiranja, pri čemu bi problem mogli biti vjerovnici s neosiguranim dugom koji imaju pravo zatražiti stečaj. Unatoč streljivom rastu prihoda u samo pet godina, od 2010. do 2015., s 300 milijuna na čak 2,1 milijardu dolara, profitna se marža smanjila gotovo triput, na samo četiri posto. Štoviše, prodaja gitara, okosnica poslovanja koje uključuje i druga glazbala, narasla je više od deset posto od siječnja prošle godine do siječnja ove, sa 110 na 122 milijuna dolara, ali problem je bila pogrešna strategija. Kao odgovor na sve veću ulogu elektronike i računala u modernoj pop-glazbi Juszkiewicz je odlučio Gibson izgraditi kao lifestyle brend kupujući kompanije koje proizvode slušalice, zvučnike i gramofone, što je financirao zaduživanjem. Konkretno, pogrešni koraci bile su kupnje linije potrošačke elektronike od japanskog Onkya i WOOX Innovationa do Royal Philipsa. Prihodi su rasli, ali profitna je marža padala (od 2010. do 2015. s 12,9 na četiri posto) pa je situacija postala financijski neodrživa.

– Ime Gibson sinonim je za kvalitetu. Današnji potezi omogućit će budućim generacijama iskustvo zvuka, dizajna i izrade bez premca kakvo naši zaposlenici unose u svaki Gibsonov proizvod – izjavio je Juszkiewicz.

Kad je postalo jasno da kompanija neće moći vratiti više od 500 milijuna dolara duga do 23. srpnja, preostala je samo jedna opcija – dogovor s vjerovnicima i proglašavanje zaštićenog bankrota. – U proteklih 12 mjeseci ostvarili smo znatne pomake operativnim restrukturiranjem – komentirao je dugogodišnji šef i dodao da će se kompanija fokusirati na osnovni biznis, proizvodnju glazbala, i ukinuti Odjel za inovacije (obuhvaća spornu potrošačku elektroniku).

Juszkiewiczova sudbina jednako je upitna i kraj njegove ere čini se sve izglednijim s obzirom na odgovornost za neuspjeh i uvjete nagodbe prema kojima vlasništvo preuzimaju vjerovnici (KKR Credit Advisors, Melody Capital Partners, Silver Point Capital). Hoće li ostati na čelu kompanije ili će imati neku drugu ulogu, nije sasvim jasno, ali najveći vjerovnici posljednjih su mjeseci bili u sukobu s njim i jasno rekli da ne misle uložiti svježi novac u kompaniju dok je on vodi. Ako bude udovoljeno njihovoj želji za smjenom vodstva, prije svega micanja Juszkiewicza, vjerovnici su voljni uložiti 135 milijuna dolara u nastavak poslovanja.

Juszkiewicz je mjesecima pokušavao izbjeći takav razvoj događaja zato što ne želi prepustiti većinski udio i očajnički je tražio partnere, investitore ili kupce, odnosno neki novi izvor financiranja, ali usprkos pregovorima s čak 58 različitim poduzećima nije uspio. No nije sve krivnja 64-godišnjeg šefa. Analitičari kao jedan od razloga za ubrzano poniranje kompanije navode i prevelik ‘promet’ upravljačkoga kadra, ali i promjenu ključnih uvjeta poslovanja.

U posljednjih nekoliko godina Gibson je bio suočen s lošijim uvjetima kreditiranja svojih dobavljača i novim pravilima za uvoz palisandrovine, materijala ključnog za izradu kvalitetnih instrumenata, piše Bloomberg, ali tu uglavnom završavaju vanjski uzroci. Osim za neuspjelu strategiju pretvaranja Gibsona u svojevrsni ekosustav za ljubitelje glazbe, nalik na Apple ili Samsung u potrošačkoj elektronici (on je, inače, svojedobno naveo Nike kao inspiraciju za svoju strategiju), Juszkiewicz je kriv za trovanje veza s nekim distributerima koji su na kraju odustali od prodaje njihovih proizvoda zato što je kompanija postavljala nemoguće uvjete poput godišnje provjere kreditne sposobnosti i kupnje robe za cijelu godinu unaprijed. – Morate toliko smetača proživjeti da biste bili trgovac Gibsonovih proizvoda da se to jednostavno ne isplati – rekao je Bloombergu George Gruhn, poznati gitarist i vlasnik trgovine Gruhn Guitars u Nashvilleu.

Gibson je i kasno ušao u jeftiniji tržišni segment. Glavni konkurent Fender je, primjerice, pad prodaje gitara donekle kompenzirao nižim cijenama. Problem je s gitarama što se mogu prodavati rabljene, a Gibsonovi novi modeli nisu bili toliko popularni (djelomično i zbog uvođenja nove opcije G Force za automatsko ugađanje na gitare).

Juszkiewicz je proteklih mjeseci pokazao manjak dodira sa stvarnošću sličan jednom poznatom hrvatskom poduzetniku, zbog kojeg se njegov skorašnji odlazak čini utoliko izvjesnijim. Iako njegova kompanija grca u dugovima koje, sasvim očito, ne može vratiti, Juszkiewicz je Bloombergu u veljači izjavio da vjerovnici zapravo pokušavaju pogoršati stanje premda kompanija uredno plaća kamate i prema njima ispunjava obveze. – Oni pokušavaju sve što mogu da kompaniju dovedu u lošiju poziciju i nas u situaciju da razgovaramo isključivo s njima. No mi smo svoje kamate platili, ispunili obveze i namjeravamo isplatiti sve vjerovnike – pleo je Juszkiewicz priču.

Doduše, plan je bio zamijeniti jedan dug drugim, odnosno naći svjež kapital kako bi se isplatili vjerovnici s kojima je Juszkiewicz u sukobu i izbjeglo njegovo izbacivanje iz cijele priče. On je, inače, kompaniju pred bankrotom preuzeo je 1986. s Davidom Berrymanom i Garyjem Zebrowskim za samo pet milijuna dolara i spasio je od propasti. Nije teško zaključiti da je riječ o osebujnoj osobi koja je svojedobno pozvala druge direktore u kompaniji na gađanje Fenderove gitare na streljani.

Koliko god brend bio superpopularan, vrijeme uzima svoj danak. Uz Gibsonove gitare neraskidivo je vezana kompletna povijest bluesa i rock and rolla, ali to u poslovnom smislu ne znači ništa ako kompanija nije u stanju podmirivati račune. Pad tržišta, sasvim sigurno posljedica izmijenjenih trendova i sve raširenijeg okretanja elektroničkoj glazbi, natjerao je glavne proizvođače instrumenata na promišljanje nekonvencionalnih strategija usprkos Juszkiewiczevim tvrdnjama da je prodaja gitara solidna.

Ukupni tvrtkini prihodi pali su s 2,1 milijardu dolara u 2015., na 1,7 milijardi prošle godine, a ukupna prodaja električnih gitara u proteklim deset godina potonula je s 1,5 milijuna na godinu na milijun.

Da je prodaja stvarno bila dovoljna za održivo funkcioniranje kompanije, niti bi Gibson iskušavao na kraju potpuno promašenu diverzifikaciju niti bi Fender počeo intenzivno prodavati jeftinije gitare istodobno grcajući u dugovima. Ne može se pobjeći od toga da mlađe generacije umjesto o prvoj gitari danas sanjaju o opremi za DJ-eve i to je Juszkiewicz pravilno shvatio. Njegovo razmišljanje nije bilo toliko pogrešno koliko su problem bile nedovoljna promišljenost i manjkava realizacija, odnosno da se u diverzifikaciji poslovanja našao na tržištima s vrlo jakim liderima s kojima se Gibson jednostavno nije mogao natjecati, što je uloga na kakvu se nije naviknuo kao lider na tržištu gitara.

Idea o ulasku na očito popularnije tržište ne može se smatrati promašenom, naprotiv, ali Gibson je u tu priču ušao prebrzo i s nedovoljno razrađenim financijskim konstrukcijama koje nisu mogle podnijeti eventualni podbačaj očekivanih rezultata, posebice ako se dobro zna da brzo širenje s pomoću pozajmljenog novca nerijetko završi loše. Kompanija je tako postala još jedan primjer što se dogodi kad počnete tražiti previše zelenijih pašnjaka i zaboravite odakle ste krenuli.

Gitaru proizvođača starog impresivnih 116 godina u rukama su, bar u nekom trenutku, imale gotovo sve legende bluesa i rock’n’rolla. Elvis je s Gibsonom J200 ušao u povijest, Eric Clapton je poznati solo u ‘While My Guitar Gently Weeps’ odsvirao na Gibsonovoj gitari, a jedna od najinteresantnijih priča vezana je uz velikog B. B.-a Kinga koji je riskirao život da spasi svoju gitaru Gibson iz goruće zgrade.

Požar su, inače, izazvala dvojica muškaraca u tučnjavi zbog žene čije je ime na kraju ušlo u legendu jer je King svojoj ‘gibsonici’ dao njezino ime – Lucille. Zašto su glazbenici toliko zaljubljeni u taj brend, djelomično otkriva postupak izrade: gitara se oblikuje, brusi i boji rukom. Potrebno je oko mjesec dana da se svaki instrument pretvori u umjetničko djelo, zato se u danu završi samo 60-ak komada.