Problem klasifikacije

HT u vlasništvu njemačkog Deutsche Telekoma danas je najjača informatička kuća u zemlji. Tu je švedski Ericsson Nikola Tesla, koji postaje tvornica softvera, a nedavno je i vodeća domaća softverska kompanija In2 grupa prešla u kanadske ruke.

U nedavnim kontaktima s Državnim zavodom za statistiku uvjerio sam se da je to moguće jednostavno riješiti, ali netko treba dati inicijativu. To mogu sama poduzeća, ali ako tvrtke to ne prepoznaju, logično bi bilo da to učini neko tijelo kojemu je to važno, primjerice Ministarstvo gospodarstva i strukovne udruge u HUP-u i HGK.

Jednako tako jedno od važnih pitanja je kvantificiranje javnih IT izdataka koji čine malo manje od polovine ukupne IT potrošnje u zemlji. Zbog nedekatne kategorizacije u proračunu nemate podatke o tome koliko je potrošeno na digitalizaciju. Izdaci za kompjutere u državnom proračunu uklopljeni su u sumarnu brojku zajedno s nabavom namještaja. No osim toga banalnog nedostatka tu je ukupna transparentnost: nema pravih, lako javno dostupnih i brojčano protkanih informacija kao odgovora na pitanja: koliko i za što je potrošeno, tko je izvođač, koje su opipljive kvantificirane koristi, koliko su dugo projekti trajali i jesu li završeni u roku i unutar proračuna.

Osim klasifikacijskih zapreka, tu su i one suštinske: tko se bavi i kakva je potpora informatičkoj industriji. Tko i kako prati i analizira što se događa u IT industriji, kakvi su trendovi, kakva strukturna obilježja; koliki je doprinos BDP-u, broju zaposlenih i tehnološkoj kompetenciji zemlje; kakva je vanjsko-trgovska bilanca; kakvo je podijeljeno vlasništvo IT tvrtki i kakva je uloga podružnica globalnih tehnoloških divova u Hrvatskoj. Nadalje, kako stojimo u odnosu na konkurenciju, kako se brzo krećemo (približavamo li se europskim prosjecima). Primjerice, kako će koncentracija IT poslova u velikim globalnim divovima (Google, Microsoft, Amazon) utjecati na našu IT industriju. Što, primjerice, znači ‘cloud office’ za domaća manja informatička poduzeća koja su imala znatne prihode od prodaje, instalacije i podrške Microsoftovim proizvodima.

Prostor je premalen da bismo elaborirali ova pitanja. No osvrnimo se na dva momenta. Hrvatska IT industrija nije homogena; s obzirom na kupca imamo tvrtke koje se oslanjaju na domaću javnu nabavu (država i javna poduzeća) i one koje imaju ekspertizu i onda rade kao subliferanti onima koje dobivaju natječaje javne nabave. Tu su i tvrtke u stranom vlasništvu koje rade za poduzeća koja dolaze ili su kapitalom povezana s inozemstvom iz istih zemalja, a u posljednje vrijeme tu je i segment tvrtki potpuno okrenut svjetskom tržištu. Hrvatska IT industrija polako prelazi u strane ruke. HT zajedno s Combisom, koji radi iskorak u ‘cloud’ i IoT senzoriku, danas je najjača informatička kuća u zemlji. Tu je Ericsson, koji postaje tvornica softvera, a nedavno je i vodeća domaća softverska kompanija In2 grupa prešla u kanadske ruke.

Država nije napravila gotovo ništa da se potakne brend Hrvatske kao IT odredišta. Groteskno je, recimo, da kad je premijer otvarao novi kampus Infobipa, kompanije koja je iskoračila u svijet i koja je u svojoj niši jedan od svjetskih lidera, mjerodavni za nju nisu ni znali, a kamoli pružili konkretnu potporu.