Velike državne tvrtke rade bez planova i bez korporativnog upravljanja

Vlasnik i ne može postaviti KPI-jeve. Nemaju ih ni vlada ni ministarstva. Što je super za izbjegavanje jasne političke odgovornosti. Kad se tomu pridodaju frakcijska kadroviranja, razni poslovni lobiji koji preko ministara pritišću menadžere državnih tvrtki, rezultati su u cjelini još i dobri.

Nadobudno smo u osmišljavanju konferencije htjeli vidjeti koji se to KPI-jevi (engl. key performance indicators) postavljaju upravama državnih tvrtki. Koliko god pokušavali diplomatski odgovarati (razumljivo kad govoriš o vlasniku, tj. državi), brzo je postalo jasno da menadžeri državnih tvrtki zapravo nemaju postavljene jasne ciljeve koje trebaju ostvariti. I da bi ih zapravo željeli dobiti. Među ostalim, da ih se ne bi moglo samo tako otpustiti ako su ostvarili ono što je vlasnik tražio.

Vlasnik (čitaj vlada, odnosno mjerodavno ministarstvo, dakle ministar) i ne može postaviti KPI-jeve. Nemaju ih ni vlada ni ministarstva za sebe. Što je super za izbjegavanje jasne političke odgovornosti. Naknadni pokušaj da se korporativno upravljanje nađe bar u tragovima također nije dao rezultate. U svakome državnom proračunu postoji stavka koliko se planira povući u državnu blagajnu iz profita državnih poduzeća. Naivac bi očekivao da je to zbroj profita koji su verificirani na skupštinama državnih d.d.-ova. Upućeni, međutim, potvrđuju da se ukupni iznos najčešće određuje odokativno.

Nevjerojatno je da velike državne tvrtke nemaju srednjoročne planove. Kad se tomu pridodaju frakcijska kadroviranja vladajućih (‘Može tvoj predsjednik uprave, ali onda ja hoću dva člana uprave…’), razni poslovni lobiji koji preko ministara pritišću menadžere državnih tvrtki, rezultati u cjelini još su i dobri. Može se razumjeti da sposobniji menadžeri u takvim okolnostima pokušavaju preživjeti i tako da zapravo oni biraju članove nadzornih odbora.

Sve u svemu, postaje jasno koliki je neiskorišteni prostor za efikasnije poslovanje u državnim tvrtkama. Pri čemu, naravno, maksimiranje profita ne smije biti jedini kriterij za tvrtke poput HEP-a, Hrvatskih šuma ili Lutrije. Na konferenciji su bili predstavnici uspješnijeg dijela državnih tvrtki. Dok smo tražili rješenja, na drugom se mjestu vodila rasprava o stanju u Croatia Airlinesu. U nedostatku korporativnog upravljanja ulogu zabrinutog vlasnika morali su preuzeti sindikati! Premda se može naći primjer uspješne sanacije tvrtke u državnom vlasništvu (Badel 1862.), ‘stogodišnje’ mučenje s Petrokemijom pokazuje razmjere nesposobnosti hrvatskih vlada da rješavaju probleme.

Gdje je rješenje? Najjednostavnije se čini privatizirati sve. Što je politički nemoguće očekivati. A i svjetska iskustva pokazuju da neke djelatnosti nije pametno privatizirati. Ostaje inzistirati na korporativnom upravljanju. Na uspostavljanju sustava. Kao jedan od načina upućeni spominju puštanje institucionalnih investitora kao što je EBRD kao manjinskih dioničara. Pa bi oni inzistirali na jašnim pravilima i ciljevima. Ali tu javnost počinje sumnjati da je riječ o početku predaje strateških tvrtki strancima.

Ostaje uporno nastojanje da se aktualnog ili nekog budućeg premijera senzibilizira za važnost korporativnog upravljanja u državnim tvrtkama. Tko se tomu sustavno posveti, a ne jednom u nekoliko godina kad se dogodi neki eksces, čak će dobiti i ono najdragocjenije – pokoji glas više na izborima.