EU vs. SAD Sankcije zbog poslovanja s Iranom mogu pogodovati manjim tvrtkama

Moguće američke sankcije zbog poslovanja s Iranom najviše će pogoditi multinacionalke i financijski sektor, koji teško mogu izbjeći dodirivanje sa SAD-om. No manji igrači, pa i u Hrvatskoj, koji nisu izloženi Americi mogli bi razmisliti o ulasku na rastuće iransko tržište.

Izraz SAD-a iz sporazuma s Iranom u potpunosti je ogolio ono što jedino u Europskoj uniji nisu shvatili, da Amerika nije partner, prijatelj ili saveznik, već jedna od glavnih prijetnji razvoju EU kao samostalne sile. Svi potezi koje američki predsjednik Donald Trump vuče otkada je zasjedao u Bijelu kuću nerafinirane verzije su onoga što Amerikanci oduvijek misle o svojim ‘prijateljima’ u Europi. Izraz SAD-a iz sporazuma o klimi i sporazuma s Iranom, prijetnja carinama na čelik i aluminij s potencijalom širenja na druge proizvode, kontinuirano potpirivanje antiruske histerije i neprekidno proizvanje europske trgovinske i vanjske politike pokazuju pravo lice Amerike.

Sasvim novo svjetlo u tom pogledu baca nagla promjena Trumpova razmišljanja o kineskom telekomunikacijskom divu ZTE-u, koji je zbog američkih mjera bio na rubu propasti, da bi preko noći odlučio ukinuti kaznene mjere prema toj kompaniji. Razlog za američke mjere, inače, bila je suradnja ZTE-a s Iranom, pa se postavlja pitanje kako se od europskih kompanija može očekivati da ne posluju s tom zemljom, a istodobno kineskoj istu stvar oprostiti.

Rusija zapravo ne predstavlja realnu prijetnju američkoj dominaciji ni ekonomski, ni politički, ni vojno, osim u ograničenom opsegu. Potpuno neovisna Europa sasvim je druga priča. Riječ je o većem i usporedivo razvijenom području s vrlo dobrim političkim odnosima sa svijetom koje bi uspostavljanjem vlastite vojske i koliko-toliko jedinstvene vanjske politike postalo ozbiljna konkurencija američkim ambicijama, jednako kao i Kina. U tom smislu Trump je, zapravo, sasvim u pravu kada Kinu i Europu gleda kao dio istog problema. Odustajanje od sporazuma s Iranom, u kojem se kao jamci javljaju europske sile, i opasnost od ‘sekundarnih sankcija’ stoga je logičan potez kojim se dodatno destabilizira Europa kao uvjerljiv diplomatski i ekonomski faktor u globalnim odnosima.

Sekundarne sankcije, zanimljiv američki koncept, znači da se sve kompanije, neovisno o svom sjedištu, koje krše američke sankcije izlažu i same mjerama američke odmazde i tu leži ključan problem za sve sile koje su ostale dio sporazuma. One mogu ignorirati američki izlazak, ali to može imati vrlo konkretno posljedice, čime se dolazi do biti europskog problema. Kontinent je desetljećima ‘odgajan’ da bude privržen svom ‘dobračinitelju’ Americi, s čijim je financijskim i gospodarskim sustavom duboko isprepleten i o njemu ovisan.

Svaka europska kompanija s ambicijama širim od lokalnog poslovanja izložena je mogućnosti posljedica bude li uhvaćena u suradnji s Iranom i zapravo mora birati između poslovanja s Iranom ili poslovanja sa SAD-om. Prema Financial Timesu, opcije su iz tog razloga iznimno ograničene, posebice nakon što je Trumpov savjetnik za sigurnost John Bolton upozorio da bi se upravo to moglo dogoditi ogluše li se europske kompanije na američki zahtjev.

Unija sada ima jednostavan izbor – ući u šamaranje sa SAD-om ili, po tko zna koji put, pognuti glavu i poslušati svog ‘prijatelja’ i ‘saveznika’. Ako se odluči na prvu varijantu, na raspolaganju ima mogućnost mjera odmazde (SAD kazni europske kompanije, EU uzvratiti istom mjerom), pokretanje postupka pred Svjetskom trgovinskom organizacijom i davanje kreditnih linija u eurima kako bi se izbjegao dodir s američkim financijskim sustavom (navodno bi Europska investicijska banka mogla poslužiti kao glavni poligon za financiranje poslova s Iranom). Još jedna opcija je tražiti iznimke za određene projekte, ali Amerikanci zasad ne pokazuju volju za takvo rješenje. Stoga bi europske kompanije bile suočene s velikim kaznama, zapljenom imovine pa čak i eventualnim kaznenim progonom u SAD-u.

Što se konkretna štete tiče, raskidanje sporazuma ugrozilo bi više od 20 milijardi eura vrijednu razmjenu Irana s EU, premda bi normalizacija poslovanja nesumnjivo značila rapidan skok tog iznosa, posebice kada poslovanje Irana i SAD-a ne bi bilo opcija. Ista logika inače vrijedi i u slučaju odustajanja Europe od Irana – kineske i ruske kompanije samo čekaju svoju priliku da popune prazninu koja bi nastala nestankom europske i američke konkurencije. Problem je i cijena nafte, koja u posljednje vrijeme snažno raste usprkos vraćanju iranske proizvodnje na svjetsko tržište, pa je za pretpostaviti da bi nafta mogla dodatno poskupiti, što je problem za veliku većinu svjetskih ekonomija.

Prva imena na popisu oštećenih nesumnjivo su proizvođači zrakoplova Airbus, energetska kompanija Total i automobilski div Renault, redom kompanije koje su smjerale izvući znatnu korist od otvaranja tržišta gladnog nove infrastrukture, kvalitetnih potrošačkih proizvoda i modernih tehnologija. Načelno gledano, najugroženije su multinacionalke i financijski sektor, koji teško mogu izbjeći dodirivanje sa SAD-om i vjerojatno će morati zaboraviti na suradnju s Iranom do daljnjeg jer je rizik prevelik. Iza njih su nešto manji igrači koji nisu ograničeni na lokalno poslovanje, ali nisu ni toliko izloženi Americi da ne bi razmislili o ulasku na rastuće iransko tržište. Posljednja skupina su mali i srednji poduzetnici, koji se uglavnom ne moraju previše brinuti o Americi, pogotovo ako Europska unija odluči otvoriti zamjenske financijske tokove za poslovanje s Iranom. Kako stvari stoje, oni bi čak mogli i najviše profitirati od Trumpove odluke, što je svakako mig i hrvatskim poduzetnicima, koji uglavnom nisu dovoljno veliki da privuku američku pozornost, a imaju kapacitet i ambiciju za otvaranje ili jačanje prisutnosti na iranskom tržištu.

Ponašanje Europe prema Iranu bit će prvi istinski test njezinih globalnih ambicija nakon Drugog svjetskog rata. Ako popusti, EU može zaboraviti na igranje bilo kakve relevantne uloge jer će postati očito da i dalje nema nikakav zasebni identitet u odnosu na SAD. Obrana vlastitog stajališta pak pozicionirala bi Uniju kao relevantan i neovisan faktor svjetskih odnosa.