MOHAMAD

Malezijom već šezdeset godina vlada jedna stranka, Nacionalna fronta. Njezin najistaknutiji lider Mahathir Mohamad bio je premijer dulje od dvadeset godina, od 1981. do 2003., ali njegova duga ruka vladala je iz sjene i nakon toga. Sada je odlučio ponovno izaći na svjetlo dana i s oporbom svojoj stranci izišao je na izbore. Pozna dob nije mu naštetila – pobijedio je, ali bizarnosti tu tek počinju.

Kako stvari stojte, Malezija bi mogla dobiti najstarijeg izabranog političkog lidera na svijetu, nakon što je 92-godišnji Mahathir Mohamad na izborima održanima sredinom prošlog tjedna pobijedio stranku koja je državom vladala nevjerojatnih šest desetljeća. Bivši premijer i jedan od osnivača Nacionalne fronte, koju je upravo svrgnuo s trona sa Savezom nade, dobio je 113 mandata u malezijskom parlamentu i time osigurao jednopartijsko vladanje (ima točno stolicu više od broja potrebnog za jednostavnu većinu). Svoju bivšu stranku i dosadašnjeg premijera Najiba Razaka ostavio je debelo iza s čak 34 mandata više i time ispisao povijest te dalekoistočne države koja je prvi put od stjecanja neovisnosti od Velike Britanije 1957. dobila novu vlast.

Da, još sam živ! Ili staru, ovisi kako se gleda. Preostalih trideset mjesta u parlamentu raspodijelit će među sobom četiri druge stranke, među kojima je najveća Islamska stranka s 18 mandata. Naravno, nije toliko da Maleziji nisu možda i željeli koji put u tom dugom razdoblju neku drugu vlast, koliko je baš Mahathir tijekom svojih više od dvadeset godina vladanja, od 1981. do 2003., efikasno suzbijao moguću opoziciju. Pozne godine ‘novog’ premijera možda su i najmanje bizarna stvar u izborima, s obzirom na to da se izborni pobjednik okrenuo protiv čovjeka kojeg je svojedobno vlastoručno izabrao kao svog nasljednika, da bi mu sada pokazao tko je ‘tatica’ čak i u desetom desetljeću života.

Jednako tako, na vlast je došao demokratskim putem, iako je sam bio, blago rečeno, rezerviran prema demokratskim procedurama. Srećom za njega, Najib, praktički dječak u svojoj 64. u usporedbi s Mahathirom, ima nešto modernije pogleda na demokraciju, zbog čega je odlučio prihvatiti izborni rezultat, koliko god nevoljko. ‘Da, da, još sam živ’, prikladno je svoj uspjeh komentirao novi premijer te dodao da se koalicija neće osvećivati, nego težiti uspostavljanju vladavine zakona. Danas želim naglasiti da je naša koalicija Pakatan Harapan već osvojila jasnu većinu i da stoga trebamo dobiti mandat za formiranje vlade. Podupiremo vladavinu zakona i sve što radimo mora biti u skladu s ustavom’, rekao je za 92 godine vrlo živahan starac (azijske godine često su nešto drugačije od europskih).

Iako je bilo nekih proceduralnih nesuglasica, kralj Muhammad V. dodijelio je mandat za sastavljanje vlade vremešnom gospodinu kojeg je oporba nazivala senilnim i slabim. Malezija, inače, praktičira neobičajen oblik monarhije u kojem se devet sultana izmjenjuje na čelu države svakih pet godina. Bizarnosti tu ne završavaju. Mahathir je tijekom kampanje obećao da će u slučaju pobijede prepustiti svoje mjesto Anwaru Ibrahimu, lideru oporbe i jedne od stranaka u koaliciji, kojeg je upravo on svojedobno smijenio s mjesta zamjenika premijera i bacio u zatvor zbog druge optužbe za sodomiju. Ovog tjedna Ibrahim je pomilovan i izašao je iz zatvora. Potvrdivši još jednom da u politici i poslu nema mjesta emocijama i durenu, Mahathir se nakon što je saznao za navodno mito od gotovo 700 milijuna dolara koje je Najib dobio od državnog razvojnog fonda, odlučio udružiti s istim onim ljudima koje je donedavno progonio i naišao na raširene ruke. Najib je optužbe odbacio i tvrdio da je riječ o daru saudijske kraljevske obitelji, što mnogima nije djelovalo uvjerljivo pa su u tisućama izašli na ulice 2015. tražeći njegovo uhićenje. Bit će zato iznimno zanimljivo vidjeti hoće li neuništivi političar održati svoje obećanje i nakon dvije godine vladanja predati premijerski stolac Anwaru, kojem se obvezao i ‘srediti’ oprost (Anwar će vjerojatno biti pušten početkom sljedećeg mjeseca jer je odslužio veći dio svoje petogodišnje kazne). Imajući na umu zbusnujuće odnose na političkoj sceni u Maleziji, uvjerljiva pobjeda nekadašnje ‘čvrste ruke’ mnoge je analitičare, nedvojbeno i malezijske građane, ostavila u čudu.

Za iznenađujuću pobjedu uvelike su zaslužna obećanja da će ukinuti porez na proizvode i usluge od šest posto koji je Najib uveo kako bi pokrio manjak od slabijeg izvoza energenata, ponovno uvesti subvencije za gorivo (također uveo Najib) i otisati dug poljoprivrednicima, premda neki konkretniji ekonomski program nije ponudio. Situacija u tom pogledu, doduše, nije posebno loše izgledala ni za premijera u odlasku, zemlja je bila ježila solidan gospodarski rast i nisku inflaciju (oko tri posto tijekom ove godine), a sve ankete pokazivale da će njegova stranka ostati na vlasti. Iako je zemlja, podsjeća Financial Times, 2009. bila pogođena dubokom recesijom, već se sljedeće godine vratila robusnom rastu koji od 2010. do danas iznosi u prosjeku 5,4 posto na godinu. On je na Mahathirova obećanja uzvratio povećanjem godišnjih gotovinskih transfara za najsiromašnija kućanstva, za dvije trećine – na 507 dolara, pokušavši se tako othrvati napadu Mahathira, koji je kampanju fokusirao prema visokim troškovima hrane u siromašnim kućanstvima (četrdesetak posto kućnog proračuna).

Strategija usmjerena prema najsrošašnjima u kombinaciji s antikorupcijskim programom očito je toliko dobro pogodila da je Mahathir uspio u zadnji tren ‘preskočiti’ za oporbu izrazito nepovoljno skrojen izborni sustav instaliran samo šest tjedana prije izbora koji preferira skupine stanovništva uglavnom ovisne o pomoći države i još jednom pokazati koliko načelna slika i ankete mogu biti pogrešne. Građani 30-milijunske države s kompliciranim etničkim odnosima sjetili su se zapažljivog bivšeg premijera koji je autokratski vladao, ali i brzo rješavao probleme. Kada je izbila velika financijska kriza u Aziji devedesetih godina prošlog stoljeća, Mahathir je odmah uveo kapitalne kontrole, što je izazvalo kritike, piše FT, ali i omogućilo jedan od boljih prolazaka kroz krizu uspoređeno s drugim ‘azijskim tigrovima’.

Prema podacima CIA World Factbooka, Malezija je prošle godine rasla 5,4 posto i zabilježila BDP po glavi stanovnika od 28.900 dolara prema paritetu kupovne moći. Najveći segment ekonomije čine usluge s oko 55 posto, koje slijedi industrija s visokih 37 posto, pri čemu okosnicu čine obrada gume i palminog ulja, nafta i prirodni plin, farmaceutika, medicinska tehnologija, elektronika i čipovi te obrada drva. Stopa nezaposlenosti je niskih 3,4 posto, a udio stanovništva ispod granice siromaštva samo je 3,8 posto (podatak iz 2009.). Proračun je u prošloj godini bio u minusu 2,9 posto BDP-a, javni dug je iznosio 52,5 posto, a zemlja izvozi 25 milijardi dolara više nego što uvozi. Prema tim pokazateljima riječ je o razvijenoj zemlji koja bi glatko uplovila u eurozonu da je smještena u Europi. Štoviše, neke članice Europske unije mogu samo sanjati takve pokazatelje i vjerojatno bi rado mijenjale svoje stabilne demokratske sustave za malo kvalitetne ekonomije.

Komentatori rezultat pozdravljaju, nazivajući ga dokazom funkcioniranja demokracije u regiji koja ne obiluje takvim sustavima, barem ne u praktičnom smislu, premda se ne može pobjeći od činjenice da je navodno korumpirana elita zamijenjena čovjekom koji je tu elitu stvarao. Iz tog proizlazi da zemlju oduvijek kontrolira samo jedan čovjek, koji je u dva navrata smjenjivao vlastoručno odabrane nasljednike. U tom je smislu upitno koliko se zaista dogodio prijenos moći, kako mnogi mediji tvrde.

Nepoznanica je i kako će nove stranke upravljati zemljom koja je oduvijek bila u rukama jedne političke elite i u potpunosti skrojena prema njezinim potrebama. Osim Mahathira, stranke koje će sada preuzeti vlast nemaju svoje ljude unutar sustava, kao ni razvijene vještine upravljanja. Ne zna se ni kako će raznorodna koalicija funkcionirati na vlasti s obzirom na to da su odmah nakon preuzimanja vlasti izbile prve trzavice jer je Mahathir odradio nekoliko imenovanja bez konzultiranja s koalicijskim partnerima.

Što se političkih poteza tiče, Mahathir je najavio reviziju kontroverznog zakona o ‘lažnim vijestima’, smatranog alatom za obračun s nepodobnim mišljenjima, i istragu o korupciji svog prethodnika. Svjestan toga, Najib je navodno pokušao dan nakon izbora potkupiti kandidate stranke Warisan sa šest milijuna dolara kako bi promijenili stranu, ali i da je uspio ne bi imao većinu u parlamentu, tako da je to, čini se, bio potez očajnika koji zna što mu se sprema. Da ga osjećaj nije varao, pokazuje zabrana napuštanja zemlje odmah nakon Mahathirova preuzimanja vlasti.

Mahathir je premijer s najduljim stažem tijekom čije je vladavine Malezija postala jedan od ‘azijskih tigrova’, odnosno rapidno rastućih ekonomija. S druge strane, kritičari upućuju na autoritaran stil vladanja i potiskivanje oporbe, kontrolu pravosuđa i progon novinara. U moru spletki, ističe se podatak da je njegov prvi izbor za nasljednika bio Abdullah Badawi, ali je nakon loših izbornih rezultata 2009. doživio istu sudbinu kao i sada Najib – Mahathir, očito nedodirljivi alfa i omega malezijske politike, zamijenio ga je Najibom. Za vraćanje izravno u politiku najstariji izabrani lider na svijetu odlučio se ove godine, iako se s Najibom razlišao još 2015.