Home / Biznis i politika / Kroničar srednjeg sloja

Kroničar srednjeg sloja

Daje ove godine održana dodjela Nobelovih nagrada, mnogi sa sigurnošću tvrde da bi ona za književnost zasluženo otišla u ruke američkog književnika Philipa Rotha. Nažalost, sudbina je htjela da nikad ne saznamo bi li to predviđanje bilo točno jer je Roth potkraj svibnja premirnuo u 85. godini života. S odlaskom toga cijenjenog pisca završila je, kažu, velika epoha američkoga literarnog stvaralaštva u kojoj se najviše istaknuo trojac u kojem su uz Rotha bili majstori pera John Updike i Saul Bellow. Iako su su prema stilu i odabiru tema posve različiti, jednako su i u istom razdoblju (druga polovina dvadesetog stoljeća) zadužili američku odnosno svjetsku književnost.

Roth je kao sin američkih Židova briljantno secirao živote pripadnika srednjeg sloja, ponajviše židovskog društva, i čitateljima tako razotkrivao metastaze suvremenog društva, progovarao o neurozama, židovskoj krivnji, seksualnim devijacijama, problematičnim odnosima s roditeljima, tjeskobama, narcizmu… Uz njegovu su brutalno iskrenu fikciju (s mnogim autobiografskim elementima) odražali naraštaj ‘baby boomera’, i to ne samo na Novom kontinentu nego i u ostatku socijalističkog odnosno postsocijalističkog svijeta.

Iako je najpoznatiji po ‘Američkoj pastorali’, koja je osvojila cijenjenu Pulitzerovu nagradu, iza Rotha stoji više od trideset djela, romana i zbirk priča. S obzirom na to koliko je bio aktivan i plodonosan autor, čovjek bi zaključio da je u pisanju uživao.

No to uopće nije točno. Taj je književnik, kao što je izjavio u briljantnom intervjuu za New York Times, literarno stvaranje doživljavao kao čisto mučenje. Naime, 2012. na svoje je računalo najljepši papirić s rečenicom: ‘Borba s pisanjem je gotova.’ I, zaista, od tada pa do smrti nije napisao ni jednu rečenicu, a kamoli roman ili priču, nego je odlučio uživati u čitanju, gledanju filmova, slušanju glazbe, druženju s prijateljima i ukusnim jelima. S novinarom New York Timesa podijelio je da je, zapravo, jedva dočekao samoumirovljenje jer više nije imao živaca za borbu s fikcijom.

— Znam da ne bih pisao kao prije. Više nemam kondicije da bih izdržao silne frustracije. Naime, pisanje je frustracija; dnevna frustracija, da ne velim poniženje. Nešto slično bejzbolu — grijesniš dvije trećine vremena. Katkad bih znao izgubiti više od dana na pisanje pet stranica koje bih zatim bacio. Za to više nemam živaca — objasnio je Roth, koji nije imao nikakvih problema s ispunjavanjem umirovljeničkih dana kvalitetnim sadržajem.

Recimo, osim što je s Blakeom Baileyjem surađivao na pisanju svoje biografije, prionuo je na čitanje književnih klasika poput Dostojevskog, Turgenjeva ili Conrada koje nije pipnuo pedeset godina. Osim toga, s posebnim je užitkom priređivao druženja s prijateljima.

Njegova je kuća bila puna svijeta svaki dan, privatni kuhar pripremao im je delicije kakve je god pisac poželio. Kako otkriva autorica koja se krije iza bloga Paper and Salt, zanimljivo je što je Roth bio hedonist koji nikad kuhao, nego se prepuštao drugima da ga hrane. Najprije je za njega, daka-ko, kuhala majka (hrana je bila način izražavanja majčinske ljubavi), zatim supruga, a onda do smrti privatni kuhar. Navodno je najviše volio domaća jela koja pružaju utjehu (takozvani comfort food) poput juhe od kupusa, gljiva ili pak juhe s matzo-kuglicama. Zapravo, juha mu je bila mnogo više od jela, svojevrsna poveznica s djetinjstvom. Jedino što je ostalo isto, što ga je neprekidno, nepromijenjene forme, okusa i mirisa, pratilo kroz život bio je — tanjur juhe.

— Ni od čega ne dobivaš toliko mnogo kao od okusa. To je sve što imamo u životu, to je sve što imamo od života. Okus. Ne postoji ništa više od toga — zapisao je Roth.