Metode pronalaska smisla

Da bi se pronašao smisao života, dovoljno je uzeti papir i olovku i sastaviti tri ili četiri popisa, ovisno o odabranoj metodi.

Dokumentarni serijal ‘Chef’s Table’ u produkciji Netflixa u novoj, četvrtoj sezoni donosi priču o Christini Tosi – slastičarki i suvlasnicu uspješnog lanca Momofuku Milk Bar. Kako otkriva serijal, poslovni uzlet te kulinarne zvijezde dijelom nalikuje pričama drugih ambicioznih chefova, ali je u biti ipak originalan, s prilično neočekivanim obratom. Naime, Tosi je u profesionalnom smislu rasla, samouvjereno grabila naprijed ne bi li ostvarila svoj ultimativni cilj i postala šeficom deserta u nekom priznatom, elitnom restoranu. No nakon završene škole francuskog slastičarstva, odrađenih danonoćnih smjena u vrhunskim restoranima (želite li uspjeti, morate na posao dolaziti prvi i odlaziti posljednji, rekla je u dokumentarcu), osvojenih priznanja za svoj rad (među ostalim i priznate nagrade James Beard) i, napokon, ponude da ostvari svoj san i postane ‘pastry chef’, Tosi odlučuje stati jer joj postaje jasno da je na putu do zvijezda izgubila samu sebe.

U ponovnom otkrivanju pomaže joj David Chang, vlasnik brenda Momofuku, koji je nagovara da svoje ukusne slastice poput ‘crack’-pita ili panna cotte pripravljene s mlijekom od žitnih pahuljica (njezina inovacija) pusti ‘u promet’ i to prvo u njegovim restoranima, a onda i u vlastitom lokalu. Milk Barovi tako postaju među najpopularnijim adresama u Americi gdje se po vrlo pristojnim cijenama mogu kušati nimalo pretenciozne slastice koje pružaju utjehu, podsjećaju na djetinjstvo, vraćaju mirise i okuse bakine pečnice. Iako elitistički nastrojeni gastronomi pečenje torti, pita i keksa (cookies) smatraju rasipanjem talenta (vrhunski slastičari su tu da nude inovaciju; pjenice i parice), Tosi misli upravo suprotno – njezine vještine tek sad dobivaju smisao.

Ili, kako je rekla sama slastičarka, ljudi na leđima nose golemi teret, a ona im (svojim ukusnim slasticama) nastoji život učiniti lakšim i ljepšim. Taj pronalazak smisla, svrhe u vlastitom životu te življenje u skladu s onim u čemu je netko najbolji i što najviše voli definicija je ikigaija. Tosi ima tu sreću da je pronašla i da živi ikigai, a u posljednje vrijeme stručnjaci za život (psiholozi, life coachi, učitelji) motiviraju druge da se i sami zapute u potragu. Zapravo, uvjeravaju da usvajanje te, pojednostavnjeno rečeno, ‘filozofije’ jamči dug, sretni i ispunjen život. Iako je priča o ikigaiju u zapadnom svijetu prilično nova, na drugom kraju planeta, točnije u Japanu, ima tradiciju dugu par stotina godina. U zapadnjački ju je diskurs među prvima uveo Dan Buettner, koji je na konferenciji TED prije pet godina govorio o takozvanim ‘plavim zonama’, lokacijama u svijetu gdje ljudi žive najdulje. S obzirom na to da je, među ostalim, otkrio kako na japanskom otoku Okinawi živi najviše stogodišnjaka, odlučio je prokopati malo dublje i saznati zašto je tome tako. Kako je otkrio, rekao je Buettner, dug se život dijelom može pripisati prehrani koja je utemeljena uglavnom na biljkama (engl. plant-based diet), kulturološki boljem tretmanu starijih, ali i zanimljivoj činjenici da u Okinawi ne postoji riječ za umirovljenje. Umjesto toga, postoji ikigai ili ‘razlog za ustajanje iz kreveta’.

U razgovoru s vremešnim Japancima shvatio je da svaki od njih može iz topa ispaliti koji je njihov ikigai, odnosno što je to što im životu daje smisao (igra s unucima, ribarenje ili karate). Budući da je potonje temeljna razlika između zapadnjaka i stanovnika Okinawe, zaključuje kako bi svatko tko želi živjeti dugo i ispunjeno trebao pronaći svoju svrhu.

Buettner, a i drugi fanovi ove teorije pronalaska smisla života ili, kako bi Francuzi rekli, ‘raison d’etre’ tvrde kako, srećom, ne treba provesti mjesecu u tibetanskoj špilji u nadi da će vas Bog, svemir ili neki čudesni entitet prosijetiti smisom. Dovoljno je uzeti papir i olovku i sastaviti tri ili četiri popisa, ovisno o tome koja se metoda odabere. Prema prvoj metodi, na jednom se popisu zapisuju vlastite vrijednosti, na drugom stvari u kojima je netko dobar te na trećem stvari koje netko voli raditi. Mjesto gdje se ta tri popisa preklapaju jest – ikigai.

Prema drugoj metodi (onoj s četiri popisa) na jednom popisu valja pisati o tome u čemu je netko dobar, na drugome što voli raditi, na trećem za što uopće može biti plaćen; na posljednjem, četvrtom, definira se što je to što uopće svijetu treba. Ta po-malo iscrpnija metoda otkriva nečije strasti, profesiju, vokaciju i misiju te, napokon, ikigai (također mjesto gdje se popisi preklapaju). Recimo, slastički s početka priče ikigai je da svojim slasticama ugada širokoj publici. Činjenica da je slijedila svoju svrhu učinila ju je mnogo sretnijom, ispunjenijom i, na kraju, uspješnijom nego da je pratila uobičajen kulinarski put, osvajala Michelinove zvijezde i kreirala ekstravagantne, nikad viđene slastice.

Portal Thrive Global također se nedavno bavio ovim japanskim konceptom življenja te naglasio kako usvajanje takvog načina života, života sa svrhom, može zvučati komplicirano, nekome i banalno, ali on savršeno rezonira s temeljnom ljudskom prirodom. Kako u njemu tvrde, Homo sapiensi imaju urođenu znatiželju, potrebu da uče, inoviraju i istražuju. No taj je instinkt, prirodna ljudska karakteristika, često gurnuta u drugi plan jer, ipak, vremena je tako malo, a računa za platiti toliko mnogo. Drugim riječima, malo tko si može priuštiti traganje za svojom svrhom i to posebno ako ta svrha ne donosi dovoljno novca za život. No Thrive Global tvrdi da je takav pristup pogrešan. Ikigai na duge staze donosi zadovoljstvo i uspjeh, materijal i nematerijal. Svako tko živi u skladu sa svojim ikigajem radi stvari koje ga uzbuđuju, koje ga ispunjavaju, koje ga čine da izgubi osjećaj za vrijeme i koje izvlače najbolje iz osobe. ‘Svako tko radi što voli, zapravo ne radi’, rekao je Mark Twain. ‘Tako postaje i uspješan’, dodao bi Buettner. Prema njima, ispunjen život, odnosno život u kojem vidimo smisao trebao bi biti najveći prioritet iako se milijuni, zapravo milijarde ljudi bore s pronalaskom razloga da ujutro ustanu iz kreveta. Stoga, pronalazak, odnosno život u skladu s osobnim ikigajem najbolji je način provođenja ograničenog vremena na Zemlji. I zato, želite li poput staraca s Okinawe živjeti ne žaleći ni za čim, izvadite papir i olovku, možda baš danas pronadete razlog zbog kojeg vrijedi živjeti.