Radio je uvijek bio prvi

Slušatelje ranoranioce na Otvorenom radiju već petu godinu budi poznati glas. Omljena radijska voditeljica Ivana Mišerić (32) vodi vrlo slušani jutarnji program od 6 do 10 sati s kolegom Filipom Hanom i izravno u eteru raspravlja sa slušateljima o svemu što ih tišti i pokušava naći rješenje. Prve novinarske korake napravila je na jednoj maloj televiziji, a radijske na Anteni Zagreb, te se uspješno skrasila na Otvorenom. Gledatelji velikih ekrana poznaju je pak iz emisija ‘Hrvatska traži zvjezdu’ i ‘Tvoje lice zvući poznato’, većih projekata u kojima je do sada sudjelovala. Bez obzira na slavu, ova Velikogoričanka kaže da je na poslu i u osobnom životu ista. Katkad voli biti sama, očistiti kuću, obaviti ‘špeceraj’ ili šetati sa psom. Opusti se uz dobru seriju, obožava piti kave i biti u društvu prijatelja, po mogućnosti s puno dobre hrane. Vesele je male gluposti i dobri ljudi, a teška je jedino kad je riječ o putovanjima i izlascima. Priznaje da joj tu treba dodatni poticaj, no na kraju joj nikada ne bude žao.

Počeli ste na televiziji, ali radio je, čini se, pobijedio. – Kad bolje razmislim, uvijek je radio bio prvi i fatalni, ljubovanje s televizijom bio je potez kojeg prije gotovo 15 godina nisam bila ni svjesna. Skočila sam u to bez razmišljanja. Bila sam hrabra i mlada, ali nisam požalila jer sam rano uvidjela kako ta mašina izgleda iza ispred kamere. Doduše, bila je to mala lokalna televizija, ali radili smo dobar posao, nismo bili uopće loši. Postavke su bile iste kao i svuda, samo je ekipa bila manja i atmosfera možda opuštenija. Uglavnom, došla sam na radijsku audiciju, a završila na televiziji jer su se okolnosti poklopile. Kao dijete bila sam pravi fan radija, slušala ga aktivno, sudjelovala kao slušatelj, igrala se spikera. Hajdemo reći da je omjer konzumacije – radija i televizije – u mojoj kući bio 70:30. Neopisivo mi je drago što sam prošla televizijsko novinarstvo po fazama: od terena, izrade priloga do uređivanja i pakiranja nečega u emisiju. Sada mi se čini da je svaki izlet na ekran začin mom normalnom ritmu jer ne bih mogla birati jedno ili drugo. Radio mi je u DNK. Zvuči blesavo i patetično, znam, ali drukčije to ne mogu sročiti.

Ipak, i televizija vas voli. Jeste li imali kakvih ponuda s televizije? – Televizija je lijepa i uvijek slika pobjeđuje audio, svi bi se radije gledali nego čuli. A ja mislim da ima nešto magično i osobno u radiju. Neki će reći da nisam ambiciozna jer se ležerno odnosim prema ponudama koje stignu s vremenom na vrijeme, no ja sam samo zaljubljena u radio. Ne znači da sam prekrižila televiziju, samo mora biti iskra na prvu. Za sada takva ponuda nije stigla. Projekte kao što su ‘Hrvatska traži zvjezdu’, ‘Tvoje lice zvući poznato’ gledam kao zabavu i izlet koji se ne odbija. Ne znam u čemu bih se pronašla trenutačno, a što bi zadovoljilo moje apetite. Radio je uvijek na prvome mjestu, a televizija, ako dođe, super!

Što vas diže na noge tako rano već toliko godina? – Volim to. Ne znam za drukčije trenutačno, buđenje u 4 i 20… nije baš prirodno, ali volim to od čega živim. Budim se bez problema u većini slučajeva. Ima dana kada ne bih nogu spustila iz kreveta. Vrlo, vrlo rijetko. A i sve je stvar navike ako govorimo o ustajanju. Ne-kako mi je lijepo uvesti ljude u novi radni dan, jutarnji show na radiju uvijek bude motor u kojem se najviše govori, što znači da ima mnogo ljudi, puno ‘muvinga’ i gužve.

S kakvim se izazovima susrećete kao voditeljica koja izravno razgovara sa slušateljima? – Nema izazova kod razgovora uživo, razgovaramo. ‘Kako možeš biti tako vesela?’ najčešće je pitanje na koje moram odgovarati. Ne treba mi motivacija za ustajanje i razgovor.

Spočitavaju mi da se ležerno odnosim prema povremenim ponudama s televizija, ali ja sam samo zaljubljena u radio. Ne znači da sam prekrižila televiziju, samo to mora biti iskra na prvu, a takvu ponudu još nisam dobila kao i s bilo kojom drugom živom osobom. Izazov je biti dovoljno slikovit i sažet ako je moguće, držim se pravila ‘KISS’ – ‘Keep it short and simple’. No ako je nešto zanimljivo, izlaziš iz okvira, uzimaš vrijeme, puštaš pjesmu. U posljednje vrijeme teme biraju većinom slušatelji. Javljuju nam što ih zanima, što žele da istražimo. To je uvijek prioritet, a nakon toga tu su aktualne vijesti iz zemlje i svijeta koje onda prilagodimo nama. Inspiracija je uvijek život. Moj život, život kolega, slušatelja…

Je li bilo neugodnosti? Kakvih i kako ih rješavate? – Nema velikih neugodnosti, pogrešaka se ne sramimo, ne volim kada mi misli objegnu pa ispadnem nespretno. To se zna dogoditi jer se treba fokusirati četiri sata. Lijepo je sve, najljepše je kada se osjeti razlika. Dobra priča uvijek je bitna. Male ti stvari pokažu zašto je radio super, nekome uljepšaš dan malim komentarom, a najbolje je kada jedni druge hrane. Svako jutro nastojim to postići, da se nadovezuju na priču, smiju zajedno s nama, nazovu jer smo im dali neki podražaj. Znam da je glupo i sitno, ali mene to jako veseli. Ima radio svoju moć, čar i magiju. A o velikim stvarima da ne govorim. Kada treba, u jedan sat skupi se velik dio Hrvatske jer želi pomoći. Tu se osjeti svrha i ljudskost.

Je li teško uvijek biti dobre volje u emisiji? Što radite kada se ne osjećate sjajno? – Kako možeš biti tako vesela najčešće je pitanje na koje dajem odgovore. Samo budem. Ne treba mi motivacija za ustajanje i razgovor. Na sreću ili neću žalost, to sam ja. Energija, raspoloženje i priče su autentični. Držim se neke svoje – 80 posto budi ti, ostalo je trema, gluma i ono što moraš. Izazov je biti pozitivan i zabavan, a izbjeći banalnost i plastičnost. Znam da je nešto dobro ako bih i sama to voljela slušati. I nema rituala. Samo život. Osjeti se i kada sam tužna i nervozna, možda više u studiju nego na van, ali volim podijeliti što mi se događa u životu. Kada sam i loše volje, neplanirano se dogodi da negativa ostane ispred vrata studija. Ne kontroliram to, ljudi me opuste. Moja jutarnja ekipa je čudo, oni su mi baza i stup smirenja. Najvrijednija stvar koju imam je odnos s ljudima koji slušaju, došli smo do razine kada dijelimo svoj život u eteru. I to je najjače što program uživo na radiju daje.

Što vas je privuklo novinarstvu? Što vidite u njemu? – Ništa veliko, stvar navike možda, od školskih dana sam u pisaju, snimanju, intervjuiranju ljudi, pa mi je logično bilo da idem u tom smjeru iako su mi kod kuće uvijek govorili da tu nema sreće. Ispostavilo se da je to moj način izražavanja i funkcioniranja. Ne gledam svoj put već dugo kao posao, to je dio mog karaktera, stajališta, emocija. Kao organ bez kojeg ne mogu.

Zašto je novinarstvo postalo posao na koji se ne gleda baš s blagonaklonošću? Gledatelji, čitatelji i slušatelji itekako su svjesni koliko se može manipulirati putem medija, a tomu nikako ne pomažu lažne vijesti. – Hm, teška pitanja, dugi odgovori. Sad ću se zapleti u misli jer mi je svašta u glavi vezano uz to, nadam se da ću se dobro izraziti. Ne volim generalizirati. Novinarstvo se mijenja, promijenio se način konzumacije sadržaja. Čovjek može odabrati što i kada želi čitati, gledati i slušati. Ono što je nekome šund, drugome je način života. To je biznis i borba za opstanak, a i ljudi nemaju vremena čitati, sve je manje koncentracije. Pitanje je tko će ovaj intervju pročitati do kraja! Čak bih rekla da kod nas nema lažnih vijesti. Više površnih. I opet razumijem novinare koje stišću urednici, rokovi, nema se vremena istraživati, zagrepst dublje u temu, pa se događaju pogreške. Nama se događa na radiju, ne bježimo od toga. Ne treba sebe doživljavati preobzibilno, ne treba ni medije, iako neki vole da im se bezuvjetno vjeruje i da se vijesti uzimaju zdravo za gotovo. Postoje medijski ‘ficleki’ koji imaju svoju filozofiju i uvjerenja koja su za moje stanje uma – ‘fake news’ – koje niti želim konzumirati. Mnogo toga se vrti oko odnosa, novca i politike, kao i u većini poslova. Sami ste rekli, nisu ljudi glupi, shvaćaju da se rade velike važne stvari putem medija, s druge strane, ima i poluinformacija, pravljenja vijesti ni iz čega.

Pratite li političku i gospodarsku situaciju u Hrvatskoj i svijetu? – Pratim jer moram. Ne mogu pobjeći od toga. Najviše me zabrinjava što se političari kod nas doživljavaju i ponašaju kao velike zvijezde, a službenici su narodu. Plaćamo ih da rade za boljšak svih. Nekima bude dobro, većini ne. Tužno. Ne očekujem čuda, ali malo poštovanja i žara za dobrotvorni mase ljudi koju vode htjela bih osjetiti. Smeta mi što se često zabavni medijski sadržaji ističu kao veliki krivci lošeg odgoja mlade generacije, a političkih je afera kod nas kao nikad prije. Način komunikacije samih političara među sobom prije izbora uvijek bude najbolji zabavni sadržaj.

Što mislite o teškoćama s kojima se Hrvatska nosi – iseljavanje, pad broja stanovnika, nezaposlenost, osjećaj nemoći i bezizlaznosti? – Iseljavanje i nezaposlenost mogu prokomentirati iz pozicije ljudi koji nam se svaki dan javljaju u eteru. Sramotno male plaće za visoke kvalifikacije, visoki nametni, pa čak i nemogućnost kreativnog izražavanja. Puno ih kaže, ne možeš imati za lagodan život ako nisi svoj šef, ne radiš ono što voliš ili nisi u državnoj tvrtki na nekoj visokoj poziciji. Tema za sto perspektiva. Stoji ona – tko želi raditi i ne bira, uvijek ima posla. Je li to dovoljna motivacija da se ostane u zemlji? Meni ne bi bila. Radim već 14 godina, počela sam od minimalca. Radila sam na sebi i time imala mogućnost dobiti i više kuna, nisam se dala, htjela sam više, mene je vodila glad za poslom. Neke iz zemlje, nažalost, vodi samo glad.

Dosta putujete, gdje ste sve bili? – Ne volim putovati, ali najljepše mi je kad odem na put. Teško mijenjam okolinu, volim imati sve pod kontrolom, a kad odem, stalno razmišljam funkcionala li svijet kod kuće bez mene. Naravno da funkcionala, ali tješim se da tako horoskopske djevice razmišljaju. Mogla bih uzrok pronaći u odgoju, kod kuće su mi uvijek govorili, pazi na ovo, pazi na ono, uvijek panika i drama kada se nekamo putuje. Mislim da mi je ostalo iz djetinjstva da je putovanje stres i zato se sada iznova učim uživati u putovanjima. Jako loše to sve zvuči kada ovako kažem, ali ide sve nabolje. Za svoje pojmove mnogo sam svijeta vidjela i uvijek mi je bilo fantastično na putovanju, samo me treba natjerati. Amerika, Malezija, mali dio Rusije, velik dio Europe, to sam prošla za sada. Najljepše mi je bilo u Maleziji. Oslobađajuće iskustvo jer sam se odlučila za put u roku od tri minute i otišla na drugi kraj svijeta s nepoznatim ljudima. Potencijalno je mogao biti fijasko, na kraju je ispalo fantastično.

Volite tetovaže. Koliko ih imate i zašto su vam važne? – Imam ih sedam. Prve tri sam napravila prije godinu i pol i sad nedavno četiri odjednom. Planiram se još tetovirati. Meni je to svojevrsna terapija. Isključivim mobitel, majstor izrađuje tetovaže, ja praznim glavu i na kraju budem zadovoljna rezultatom. Mora mi biti lijepa tetovaža, ne mora imati dublje značenje.

Biste li ponovo sudjelovali u showu? Je li vam to dosad najluđe iskustvo u životu? – Bih i jest, najluđe i najljepše. Nakon poziva na audiciju i odabira kao potencijalnog kandidata, nisam se uopće dvomila je li to za mene ili hoću li moći biti dovoljno dobra. Dat ću sve od sebe i ne shvaćati to preobzibilno, jer je riječ o zabavnom showu. U nečemu sam se bolje snašla, u nečemu nikako. A natjecala sam se sama sa sobom. Test izdržljivosti, stresa, andrenalina… Ma volim taj show i zahvalna sam što mi se pružila mogućnost proći tu ludu avanturu.

Jeste li i prije pjevali? Kada volite zapjevati? – Nemam iskustva s pjevanjem. To sam ostavila u osnovnoj školi. Bila sam uvijek jako zaposlena na završnim priredbama za kraj školske godine, ha, ha! Od tada pjevam samo u automobilu i plešem samo po svadbama. Karaoke su obvezne. Jedna sam od onih koje se, kad im se kaže: ‘Pjevaj’, počnu čupati neke tonove ne znam odakle, samo da zvuče uvjerljivo, umjesto da sve opušteno izlazi van. Imam sluha, samo nekad ne mogu proizvesti zvuk koji bih htjela (smijeh)…