No sad ide putevima Njemačke i Japana. Naime, zaratili smo s Amerikom, a to je, bar nakon Drugog svjetskog rata, bio najbolji zalog za ubrzani poslijeratni razvoj. Tadašnja država, kao saveznik, dobila je Trumanova jaja, a dojučerašnji neprijatelj veliki biznis. Zato se pričalo kako bi bilo dobro da zara-timo s Amerikancima, pa nek nas okupiraju, i onda ćemo strelovito krenuti naprijed… Doduše, sukob još nije oružani, zasad smo tek u trgovinskom ratu kao članica EU, pa je Trump i Hrvatskoj uveo carine od 25 posto na čelik i od 10 posto na aluminij. Kao i cijeloj Uniji, i još Kanadi i Meksiku. ‘Srećom’, domaću industriju čelika i aluminija sami smo uništili pa sad na razvalinama Željezare Sisak i šibenskog TLM-a proizvodnju pokušavaju vratiti talijanski i slovenski vlasnici.
EU se priprema na uzvratni potez – carine na američke proizvode teške 3,3 milijarde dolara. Istina, SAD nije visoko na hrvatskoj listi vanjskotrgovinskih prioriteta. U prva tri mjeseca u SAD je odlazilo oko 2,4 posto ukupnog robnog izvoza – oko 594 milijuna kuna, a uvoz je bio još manji – 420 milijuna. Dakle, od srpnja će nam poskupiti američki džins, cigarete, viski, motocikli i – maslac od kikirikija. Problem je, međutim, u ostatku Europe. Godišnja razmjena je na razini od 1,2 bilijuna dolara. Zatvaranjem američkog tržišta jaka europska industrija više će proizvoditi za domaće tržište, okretat će se i državicama na periferiji pa će i hrvatski proizvođači dobiti još žešće konkurente kod kuće.
A što je još važnije, trgovinski rat mogao bi preokrenuti razvojni trend i pokrenuti novu recesijsku spiralu. A pad njemačkog (austrijskog, talijanskog, slovenskog, češkog…) BDP-a automat- ski će za posljedicu imati i manji hrvatski prihod od turizma, manju proizvodnju hrane i pića, manju potrošnju, manje poreza u državnoj blagajni… Zato je priča o koristi od rata s Amerikom ipak samo dosjetka iz prošlosti. Amerikanci nisu više dobri okupatori, a Hrvatska će dijeliti sudbinu svoje europske asocijacije.
