Sastanak na vrhu u Singapuru zapravo je bio trijumf američke duboke države, i to s dvojicom odličnih prezentera. I pokazao je da bi možda upravo sinergija običaja preuzetih iz biznisa sa spoznajama i operativom duboke države mogli biti nova kombinacija u međunarodnim odnosima.
Što je povijesnim susretom sa sjevernokorejskim vodom Kim Jong-unom u Singapuru zapravo učinio Donald Trump? Američki predsjednik svakako je stavio točku i na posljednji džep hladnog rata. Uz to je potvrdio načelo bilateralnih međudržavnih odnosa kao temelj novoga vanjskopolitičkog trenda ili, ako hoćete, novoga, postglobalističkog svjetskog poretka. I, napokon, definitivno je afirmirao ‘reality show’ kao mogućnost, pa čak i svojevrsnu pomodnost u uštožljenim i prereguliranim međudržavnim odnosima. Trumpovskim rječnikom: bilo je to trostruko fantastično. Bez obzira na to kako završilo i koliko dugo trajalo.
Sjeverna Koreja je posljednji, i to umjetno održavani, džep zaostao iz hladnoroatovskog razdoblja koji je postao trajan i sve opasniji destabilizator Dalekog istoka, pa i američkih interesa u tom dijelu svijeta. Kad se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća komunistički sustav urušavao u predvodnici pokreta Rusiji i završio raspadom SSSR-a, kad se počeo transformirati iznutra u drugoj velikoj nositeljici komunističkog pokreta – Kini, malu Sjevernu Koreju smještenu između njih, na sjevernom dijelu strateški važnog Korejskog poluotoka, zaobišle su promjene režima. S razlogom, jer upravo je ratom podijeljeni Korejski poluotok – strateški važan zbog položaja između političkog Istoka, koji su predstavljale Rusija i Kina, te političkog Zapada, koji su predstavljali Japan i SAD – bio vrća točka sukoba između komunističkih režima i SAD-a.
Malo ideološko strašilo
I dok su se u tome velikom slomu komunističkih sustava u Europi ujedinile dvije Njemačke, na Korejskom poluotoku i dalje su ostale – dvije Koreje. Južna Koreja kao eksponent američkih interesa u tom dijelu svijeta prihvatila je zapadni model države i ekonomije te doživjela razvojnu renesansu, a Sjeverna Koreja ostala je posljednji primjerak autentičnoga komunističkog režima, pretvarala se u logor zatvorenog tipa i stalnu sigurnosnu prijetnju, posljednjih godina ojačanu nuklearnim pokusima. Režim u Sjevernoj Koreji zapravo se održavao kao produžena ruka Kine i malo manje Rusije. Dok su se one mijenjale, prilagođavale i razvijale, Sjeverna Koreja bila je osuđena ostati njihovo malo ideološko i sigurnosno strašilo, brana prozapadnom utjecaju na Dalekom istoku. Kina i Rusija podupirale su je i održavale takvom. Zato i nije imala izbora nego za-držati komunistički sustav, ostati izolirana, privlačiti pozornost sigurnosnim provokacijama i samo mijenjati Kimove na čelu države: Kim il-Sung, Kim Jong-il, Kim Jong-un… I bilo je očito da se takva Sjeverna Koreja ne može korjenito promijeniti uobičajenim modelima multilateralnog djelovanja, osobito ne s pomoću Vijeća sigurnosti, u zajedništvu s Kinom i Rusijom, lekcijama o ljudskim pravima.
