Tako je njemačka kancelarka Angela Merkel ustvrdila nedavno da se Europa više ne može oslanjati na SAD, a potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans u svibnju izjavio da je Amerika sada najveći europski izazov:
– Kratkoročno, vjerujem da je važno imati jasan i jedinstven odgovor na izazov koji znače oni koji ne vjeruju u slobodnu trgovinu. Svijet gleda Europu i pita se može li ostati jedinstvena. Odgovor na to pitanje odredit će hoćemo li biti oni koji oblikuju svijet ili oni koje se oblikuje. Odredit će hoće li Europa biti jaka ili igrati za nekoga drugoga. Uvođenje carina na uvoz čelika i aluminija iz Kanade, Meksika i Europske unije gurnulo je EU u neželjeni i neočekivani trgovinski rat čiji su ishodi krajnje neizvjesni premda je sigurno da učinci odgođenoga šamananja carinama i ograničenjima u poslovanju neće biti pozitivni. Kad se tomu doda zabrinjavajući niz mjeseci u kojima je većina gospodarskih pokazatelja za eurozonu loša i sugerira osjetno usporavanje, postaje jasno da bi sljedeće godine gospodarski mogle biti neizvjesne za EU.
Reforma eurozone, jednog od većih uzroka problema u Uniji, zato je među najvažnijim temama za budućnost EU. Francuska i Njemačka pokušavaju posljednjih mjeseci usuglasiti izgled nove verzije zajedničkoga monetarnog sustava koji ima 19 članica, ali nakon što se dvije najveće članice usklade, treba dobiti i pristanak ostalih, pa je pitanje što će na kraju ostati od francuskih i njemačkih prijedloga, posebice imaju li se na umu prilično drukčiji pogledi Berlina i Pariza na neka osnovna pitanja o novoj arhitekturi eurozone. Nijemci, zapravo, i ne bi previše mijenjali i drhte od pomisli da bi se novac u nekom obliku prelijevalo iz bogatijih članica eurozone u siromašnije, a Francuzi su ambiciozniji i shvaćaju da zajednička valuta bez sigurnosnih fiskalnih mehanizama teško može podnijeti šokove kakav je bio onaj 2008. Eurozona kakva je danas ne stoji samo iza problema s Grčkom, sve više i Italijom, nego i znatno sporijeg oporavka eurozone od Amerike nakon krize. U tom kontekstu nije sasvim jasno ni kako će se grčki problem riješiti jer je i dalje riječ o državi zaduženoj do grla čiji bi dug trebalo restrukturirati, a konsenzusa o tome u Europskoj uniji nema. U sadašnjim okolnostima ta zemlja nije osobit problem za EU, ali u slučaju ponovnog pogoršanja širih makroekonomskih uvjeta mogla bi to postati.
Koliko će EU daleko u stici u svojoj želji za većom samostalnošću, sasvim je drugi par rukava, 28 članica već dugo vrlo teško usklađuje svoja gledišta i bori se pronaći minimum jedinstva. Migrantska kriza prelila je času tinjajućih međusobnih zamjerki između ‘starih’ i ‘novih’, a gospodarska kriza ostavila je velike ožiljke na odnosu između sjevera i juga Europe, zbog čega je Stari kontinent duboko podijeljen i nejedinstven. Populističke stranke, koje početni uspon u mnogim članicama duguju upravo krizi, u međuvremenu su se uspjele etablirati na dulji rok u političkim sustavima članica iskorištavajući problem migranata, nezadovoljavajućih ekonomskih uvjeta i raširene korupcije među političkim elitama. Budući da je redovito riječ o izrazito euro-skeptičnim strankama, prijetnja europskom jedinstvu nije zanemariva, pogotovo nakon što su vlast u Italiji preuzele upravo takve stranke, a Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka prošle su svojevrsnu unutarinstitucionalnu kontrarevoluciju (postojeći sustav sâm je iznjedrio politički antiestablišment). Jednako je jasno da sasvim solidan ekonomski uspjeh sâm po sebi ne jamči opstojnost ‘klasične’ demokracije, odnosno izostanak utjecaja rubnih ili nazadnjačkih političkih snaga u društvu, te da je problem s nestašnim članicama kompliciraniji.
