Možda je pet godina premalo za prave promjene, možda nismo još uspjeli naučiti koji je najefikasniji način za apsorpciju dostupnih nam europskih sredstava, možda na Hrvatsku još uvijek u europskim političkim krugovima gledaju kao na novog i malog člana koji nema pravu težinu. Ali bez obzira na to što je iza Hrvatske tek prvi pet godina članstva u Europskoj uniji, makroekonomski i mikroekonomski parametri su jasni – Hrvatska se mijenja nabolje. Promjena se možda ne događa dovoljno brzo, onoliko brzo koliko bi željeli građani Hrvatske, ali ipak se primjećuje i na pozitivnoj i na negativnoj strani. Ekonomsko situacija u zemlji bolja je zahvaljujući ulasku u Europsku uniju, ali migracijski val koji je ulazak potaknuo prijeći nam da brže napredujemo jer se teže održava razina potražnje, a otežava nam i da brže postanemo društvo znanja.
Porezno opterećenje dobro plaćenog rada u Hrvatskoj i dalje je visoko, što kompanijama onemogućuje da budu konkurentne u tom dijelu poslovanja. Nažalost, u prvih pet godina članstva još uvijek je premali pomak ostvaren na području pravne i porezne sigurnosti, koja je znatno ispod standarda većine drugih zemalja EU. Naravno, negativni migracijski trendovi, kao posljedica ulaska RH u EU, vidljivi su i u poslovanju domaćih banaka. Smanjenje broja stanovnika te iseljavanje mladih ljudi, kao i potreba za njihovom većom mobilnošću, već se nepovoljno održava primjerice na razinu potražnje za stambenim kreditima. Ako se u budućnosti ne promijene trendovi, za očekivati je daljnje pogoršanje uvjeta poslovanja te manju perspektivu za rast bankarskog poslovanja.
Pristup jedinstvenom europskom tržištu s oko pola milijarde potrošača promijenio je domaću ekonomiju nabolje tamo gdje je bila najslabija. Domaćim proizvođačima omogućen je lakši i jednostavniji ulaz na tržišta članica Unije, zbog čega je u prvih pet godina članstva izvoz rastao brže od uvoza i danas prema Eurostatovim podacima čini 51,3 posto BDP-a. Štoviše, izvoz robe porastao je za 44,6 posto u istom razdoblju, a izvoz usluga za 25,7 posto. Taj odnos ohrabruje, jer pokazuje da domaće gospodarstvo počinje manje ovisiti o turizmu. No slobodno kretanje robe, usluga i kapitala na europskom teritoriju podrazumijeva i slobodu kretanja ljudi, čije posljedice Hrvatska itekako osjeća.
Iz moje perspektive najveća prednost koju polako gubimo je ona koju smo imali u lokalnom ljudskom potencijalu, a koji je sve manje dostupan lokalnim tvrtkama zbog iseljavanja kvalitetnih inženjera i navale stranih tvrtki na lokalno tržište. Također, dodatno opterećuje i usporava hiperregulacija tržišta kakva je karakteristična za EU u kombinaciji s lošom implementacijom regulative u našem zakonodavstvu. Nije da je to isključiva karakteristika EU, ali, na žalost, i to je slučaj. Većina ljudi iz ICT sektora kojima sam okružen su liberalni kapitalisti koji će uvijek zagovarati slobodu kretanja robe, ljudi i kapitala. Primjećujem da nam ponekad dolaze ljudi s fakulteta koji su stekli nešto inozemnog iskustva u studentskoj razmjeni. Međutim, vraćamo se na onaj problem gdje mi teško imamo stvarni profit od razmjene znanja, jer je odljev radne snage još uvijek u smjeru od nas prema Europi. A slobodno kretanje robe i kapitala svakako je dobrodušlo i treba ga kontinuirano olakšavati.
ICT sektor u kojem Perakov Profico djeluje, za razliku od nekih drugih sektora poput turizma i građevine, odavno se počeo prilagođavati uvjetima na stranim tržištima, što je i očekivano, jer je u pravilu riječ o tvrtkama koje se oslanjaju na izvoz i koje svojim proizvodima konkuriraju globalno. No porezno opterećenje dobro plaćenog rada u Hrvatskoj je i dalje visoko, što takvim kompanijama onemogućuje da budu konkurentne u tom dijelu poslovanja. Naprosto, ako se za zaposlenike borite s Googleom i Facebookom, onda ćete vjerojatno izgubiti tu bitku, jer ih oni mogu mnogo bolje platiti, pa sve i da su pod jednakim poreznim opterećenjem kao i tvrtke u Hrvatskoj. Ne čudi zato što je, prema Eurostatovim podacima, cijena sata rada u Hrvatskoj u proteklih pet godina stagnirala, iako je produktivnost rada rasla. Poredini ekonomski sektori poput tekstilnog naprosto ne mogu biti konkurentni i profitabilni uz plaće zaposlenika veće od minimalnih, ali jedan dio poslodavaca u turizmu, koji živi isključivo od sezone, i dalje drži pritisak na nisku vrijednost rada, bez obzira na nedostatak radnika prouzročen migracijskim valom.
