Home / Za pedeset dolara

Za pedeset dolara

Kad je čovjek smislio prvi štap za hodanje, prvu štaku ili prve naočale, društvo se nije previše brinulo. Razumljivo, riječ je o pomagalima čovjeku da premoći teškoće koje mu stvara određena mana ili stanje izazvano objektivnim vanjskim okolnostima. Jednako bi trebalo biti i s tehnološkim pomagalima, ali nije baš tako. Strah od tehnoloških pomagala opjevan je u mnogim znanstvenofantastičnim filmovima i knjigama i nerijetko opravdano otvarajući etička pitanja s kojima će se društvo tek susretati. No dok su takve dileme još predaleko za svakodnevnicu, bolja strana tehnoloških pomagala sve je bliže.

Što današnja znanost može u tom smislu konkretno ponuditi čovjeku već sad ili u bliskoj budućnosti? Jedna od najjednostavnijih stvari je VivoKey Mini, RFID tehnologija koju ljudi mogu implantirati u vlastito tijelo. Riječ je o cilindru promjera dva milimetra i dužine 12 milimetara koji se može injekcijom unijeti u prikladni dio tijela, primjerice ruku, a opremljen je RFID tehnološkim rješenjem koje omogućuje blisku komunikaciju s drugim uređajima (Near-Field Communication – NFC).

Da se pokrene taj potkožni token potrebni su pametni telefon i prateća aplikacija, a kad se račun i token povežu s identitetom osobe, mogućnosti su neograničene. Plaćanje, logiranje na internetske servise, praktično sve što radi s NFC-om. Ta kompanija još privlači popularne servise u svoj portfelj usluga, ali prednost joj je što relativno dostupna za domaće wannabe biohakere. Komadić tehnologije koji će pojedincu omogućiti da se s punim pravom ponosno naziva kiborg stoji svega 100 dolara, a ako u blizini nema piercera s kojima se VivoKey želi povezati da bi implantirali njegove tehnološke ekstenzije, možda se može spojiti ugodno s korisnim.

Biohakerima koji pretvaraju svoje tijelo u još brži, jači stroj moglo bi se pridružiti sve više onih koji različitim implantatima u kućnoj radnosti žele poboljšati zdravlje i kondiciju. Nisu svi dodaci samo praktični, neki su i od prave koristi za zdravlje. OpenAPS (Open Artificial Pancreas System – otvoreni sustav umjetne gušterače) pokušaj je dijabetičke zajednice da putem softvera učini da već dostupni elektronički uređaji za kontrolu dijabetesa funkcioniraju kao zamjenska gušterača. Riječ je o samogradnji koja uz računalnu pločicu opremljenu radioprijamnikom i zašlonom te Raspberryjem Pi stoji oko 200 dolara, a omogućuje povezivanje elektroničkog uređaja za kontinuirano mjerenje glukoze u krvi s inzulinskog pumpom.

Rezultat je pravodobno doziranje inzulina iz pumpe koje ovisi o elektroničkim mjerenjima glukoze u krvi. Ljudi koji su kreirali ovaj softver i arhitekturu za samogradnju uređaja dokazali su da je ova tehnologija već mnogo prije mogla biti dostupna.