globalnu prepoznatljivost i postala jedna od dominanata glazbenih izričaja danas. Zgodno je pritom primijetiti da je upravo rapidan rast popularnosti glazbenih pravaca kao što su hip-hop i r’n’b među svim rasama u proteklim nekoliko desetljeća stvorio cijelu novu kastu bogatih crnaca. Konzumacija uz plaćanje, dakle, nije problem, ali reproduciranje i za vlastitu zabavu jest, čini se.
Naravno, nije riječ o fenomenu specifičnom samo za odnose crnaca i bijelaca, već svih ras i u svim kulturnim pojavnostima, pri čemu bijelci uglavnom najgore prolaze kao najčešći krivci jer su percipirano dominantna rasa (na stranu što je ovakvo uopćevanje samo po sebi problematično). Sveučilište Gonzaga u državi Washington sasvim je otvoreno upozorilo sve studente koji nisu Meksikanci da ne slave Cinco de Mayo, jedan od najpoznatijih meksičkih praznika, naglasivši da je nošenje sombrera zabranjeno. Samo tjedan prije, podsjeća Economist, 18-godišnja studentica u Utahu dobila je stotine uvredljivih komentara zato što je nosila haljinu u kineskom stilu na školskim ples. Uspkos različitim slučajevima i velikom broju raznovrsnih primjera, vrlo je uočljiva jednosmjerna priroda ovog fenomena.
U ovako zamišljenom idealnom svijetu, Eminem ne bi smio repati jer je hip-hop integralni dio crnačke kulture u SAD-u i kao takav na raspolaganju samo crncima, ali Tiger Woods smije igrati golf, a da se nitko ne uznemiri. Kako Economist primjećuje, u kulturnoj apropijaciji nije toliko riječ o nepoštovanju ili netoleranciji, koliko o jačanju postojećeg odnosa tlačitelj – potlačeni kroz koji društveni ratnici vide svijet oko sebe. Iz tog razloga, svi bijeli kršćani, zato što načelno imaju moć, ne smiju ni na koji način posuđivati ili parodirati druge kulture, a obrnuto često ne vrijedi. Tjednik poentira tvrdnjom da se nitko ne uzbiba kada Azijati nose zapadnjačku odjeću. Nije da bijelci nisu svemu i svačemu krivi, ali što je previše…
Stvar je, prema odavno utvrđenom protokolu u američkom društvu, brzo izmaknula kontrola pa sada na mnogim sveučilištima nadobudni borci pozivaju na stigmatiziranje svih koji se ogluše o pravila o kulturnoj apropijaciji. U najboljoj totalitarnoj maniri prozivaju se i kažnjavaju ljudi čak i za ono što nose na sebi, od čega se ne može mnogo dalje. Vjerojatno najveći i svakako najočljiviji problem s kulturnom apropijacijom jest, osim obrnutog rasizma, u usmjerenosti na jednu rasu okrivljenika i utemeljenosti na djetinjastom uopćevanju percepcije rasa, da ide protiv jedne od osnovnih ljudskih potreba za dijeljenjem kulturnih sadržaja i prihvaćanjem elemenata drugih kultura, što se aktivno potiče ne samo u modernim društvima, poticalo se i u mnogim starijima. Kulturna razmjena dio je genskoga koda čovječanstva, a ideja njezina ograničavanja imbecilna i duboko neprihvatljiva. Ne samo zato što stoji nasuprot jednom od glavnih pokretača razumijevanja i tolerancije različitosti, kao i stvaranja bogatije kulture, umjetnosti i plemenitijih zajednica, već zato što vodi u neslobodna, uniformna, blijeda i nemaštovita društva, ubijanje osobnog i kreativnog izričaja te ograničavanje temeljnih osobnih sloboda.
