Home / Ne želim ‘odraditi’ ništa

Ne želim ‘odraditi’ ništa

Grotowskog do Mihaila Čehova i Sandorfa Meisnera, koji mi je najdraži i najbliži pa sam njegovu radionicu poslije prošla u New Yorku. I onda se dogodila serija ‘Kad zvoni’, zatim mnogo predstava u Exitu, nakon toga srednjometražni film ‘Libertango’ sa Sarom Hribar pa prvi dugi, ‘Majka asfalta’ Dade Matanića. Opći je dojam da sam mnogo glumila, a ja mislim da sam jako birala – jer nisam željela uloge koje nisu dobro napisane, a ni ‘typecast’… Želim reći da sam mogla mnogo više da sam htjela prihvaćati sve što mi se nudilo. Ljuti me što se kod nas ne pišu ženski likovi koji su duhoviti i zabavni, i danas smo na polaritetu kurva – majka/svetica. Rijetko naleti prava i životna uloga za ženu. A to što nisam bila na Akademiji, tjeralo me da mnogo radim na sebi.

  • A to znači? Pa, između ostaloga, radionice, samostalni projekti, joga, balet, boks, čitanje, gledanje predstava i filmova. Slobodnjakinja sam, što me održava alertnom, ali da me pohvale ne bi previše uljuljikale, prizemljim se peruci sude, odem na radionicu naučiti nešto novo, otputujem. Zauvijek ću se boriti da se ne pretvorim u najamnu radnicu koja dođe i nešto ‘odigra’ ili, kao što se to danas u pozitivnom kontekstu kaže, ‘odradi’. Ja ništa ne želim ‘odraditi’.

  • Svoju ste Nagradu hrvatskoga glumišta dobili za predstavu Vlatke Vorkapić ‘Judith French’. Očito je da ste dvije kliknule, a i inače odlično surađujete sa ženama. Koliko je značila nagrada, jesu li one važne? S Vlatkom se doista razumijem, zajedno razvijamo ideje. I, da, nagrada. Bilo je to prije deset godina i bila je to moja prva predstava za odrasle. Bila sam već prije nominirana za tu nagradu, ali u dječjoj predstavi ‘Kraljica Vešmašina’ Anice Tomić i Jelene Kovačić. Nagrade su važne, mnogo mi znače iako ne radim zbog njih, ali gode. Možda i zato što nisam završila ADU pa su mi mnogi govorili da nemam izgleda ikad osvojiti takvu nagradu. A jesam. Nekako ispada da dosta surađujem sa ženama, no ne segregiram po spolu i rodu. Moj je najbolji prijatelj muško, glumac Petar Atanasovski, ali imam i najbolju prijateljicu, glumicu Ninu Sabo. I svoju sestru. Moj je krug prijatelja prilično uzak. Ostalo su kolege i znanci.

  • Nedavno ste udali nakon duge veze. Jeste li stvorili ‘topli dom’? Koliko vam je to važno? Još kao da nismo svjesni da je to naše, valjda smo predugo bili podstanari. Divno je kad je nešto tvoje. Ulijeva sigurnost. Nismo još mnogo uređivali, nemamo love. Sve je slatko i, nadam se, šarmantno, ali daleko je to od uređenog doma.

  • Kaže li vam suprug, koji je snimatelj, da ste silno fotogenični, da vas je ‘pun ekran’, jer to je istina. I, da, je l’ ljubomoran? Već ste u prvoj predstavi za odrasle imali vrlo otvorene i nesputane scene seksa na pozornici. Nemam problem s tim. I, ne kaže baš (smijeh). Radili smo dva filma zajedno i imali vrlo profesionalan odnos. Naravno da me podupire i super sam mu i sve što s tim ide, ali nije da mi se divi (smijeh). Ja pak sebe samu mrzim gledati na ekranu. Kad bih morala birati vreću punu paukova na licu ili gledanje sebe na ekranu, birala bih vreću. Premda, gledanjem sebe uvijek nešto naučiš, nije to loše. Kad je riječ o ljubomori, ne, nije ljubomoran. Naime, ako ste glumac/glumica, morate znati odvojiti ono što je na sceni, to zaljubljanje, kemiju, poljupce, seks… od onoga što je stvarno. Možda je to katkad shizofreno, ali može se. Ja mogu. Uvijek se zaljubim u svoje partnere, ali uvijek znam da je to samo igra. Kadar i scena su svetinja i to ne bi trebalo imati veze s privatnim. Našla sam ravnotežu. A golotinja, pa to je samo još jedno preodijevanje. U vlastitu kožu. Uostalom, okvir scene daje legitimnost golotinji. Naravno, kad je to opravdano. Ne razumijem zašto su ubijanje, dekapitacija i tome slično politički koraktniji od golotinje. Nije čak pitanje koliko se vidi, nego kako se prezentira, je li u funkciji umjetnosti. A kad je riječ o zavođenju, prije bih rekla da ima nešto u zavođenju između glumaca i redatelja.

  • Ovih dana radite na novoj predstavi Vlatke Vorkapić. Kako idu probe? Razvijamo projekt ‘Titon’ prema Vlatkinoj ideji i konceptu. Radnja je inspirirana mitologijom. Božica Aurora, odnosno Eos, voljela je smrtnike i jako se zaljubila u smrtnika Titona te za njega kod Zeusa izmolila besmrtnost, ali zaboravila je tražiti i vječnu mladost, zato je zanimljivo što će biti s njima. Veselim se projektu, uvijek se u svaki dajem sto posto i bacam na glavu. To katkad nije dobro za mene jer mnogo toga ipak ovisi o redatelju. Ovdje me nije strah, provjereni smo tim.