U natječajima za sufinanciranje projekata iz fondova EU često se propisuje da tvrtka mora biti u stopostotnome privatnom vlasništvu. Tako su diskvalificirane tvrtke u kojima država ima bilo kakav udjel iako Bruxelles dopušta sudjelovanje onima koje su do 50 posto državne.
Uostalom, i kod privatnih je tvrtki tako, nedavno mi je jedan privatni poduzetnik rekao kako je pokrenuo neke projekte samo zato što je imao velike šanse da dobije novac iz fondova EU (i dobio je). Netko može reći, pa što hoćemo, ima i natječaja u kojima je dopušteno da državni udio u vlasničkoj strukturi bude deset posto. Ali takvima možemo postaviti pitanje što ćemo onda s tvrtkama u kojima primjerice 17 posto vlasništva pripada državi, a 83 posto je privatni kapital. To znači da je ova tvrtka s pretežito privatnim kapitalom unaprijed diskvalificirana, a da ne govorimo o tome da je možda imala dobre projekte za koje je mogla povući novac iz fondova EU. Ista je situacija kada je državni udio u vlasništvu neke tvrtke 30 posto, a uvjet je da ne smije biti veći od 25 posto. Što veli jedan od sudionika, sve bi to možda bilo i u redu kad bismo mi sav novac iz fondova povukli tim natječajima, ali iako se država hvali da je efikasnost povlačenja novca sve veća, ipak većinu još uvijek ne uspijevamo povući. Pa zašto onda u ministarstvima kompliciraju, umjesto da procijene koliko bi mogao povući privatni sektor, pa ako procijene da neće moći mnogo, neka uključe tvrtke s vlasničkim udjelom države barem do 49 posto.
Ne navodim toliko vlasnički udio bez razloga, a objasnit ću i zašto. Naime, kada je jedan od sudionika naveo taj problem, mogao se čuti komentar od ljudi iz državne uprave ‘da se hrvatska svojim propisima prilagođava EU-regulativi’. Mi neupućeni shvatili smo to na način da je EU propisao da je u nekim natječajima limit državnog udjela 10 posto, u nekim je 25 posto, u nekim ne može biti ni jedan posto… Ipak nije tako jer kako je objasnio taj sudionik koji je problematizirao takve natječaje, upravo bi i trebalo primijeniti rješenja koja nudi EU. A što kažu briselski propisi? Kažu samo to da su javne (ili državne) tvrtke one s vlasničkim udjelom države većim od 50 posto, odnosno s prevladavajućim utjecajem, a ostale se ne smatraju državnim tvrtkama. Dakle, upravo ono što je rekao državni službenik, trebamo se prilagoditi propisima EU. A što smo mi napravili? Umjesto da pustimo i tvrtke s državnim udjelom do 49 posto na natječaje, što nam dopuštaju briselska pravila, nekima od njih to uskraćujemo postavljači limit od 25 posto, katkad i deset posto državnog suvlasništva. Dakle, veći smo katolički od pape ili smo možda poturice gore od Turaka.
