Umjesto da javnost pita vlast zašto deset godina državni proračun raste (40 posto), a BDP još nije vraćen na razinu iz 2008., na udaru su poslodavci koji neće imati novca da zaposlenicima isplate božićnice od 7500 kuna.
Sigurno ste bar jednom pogledali neki film ili seriju u kojoj se španjolski osvajači iskrčavaju negdje na obale Sjeverne ili Južne Amerike i Indijancima kao darove daju ogledalca, češljive i ogrlice. A presretni domoroci nisu ni svjesni kako će skupo platiti te šarene dinde. Tako bi se, uz malo pretjerivanja, mogla opisati atmosfera uoči donošenja hrvatskoga državnog proračuna za 2019. Svjesno ili nesvjesno, u Banskim dvorima odlučili su maksimalno iskoristiti prihvaćenu inicijativu iz dijela poduzetničke zajednice o povećanju neoporezive božićnice do 7500 kuna. Umjesto da se propituje zašto će proračunska potrošnja u 2019. narasti za dodatnih šest milijardi kuna, glavna je tema hoće li škrti poslodavci u prosincu svojim zaposlenicima dati maksimum i tako potrošiti dodatnih deset milijardi kuna! Lopta je prebačena u protivnički šesnaesterac.
Ministar financija Zdravko Marić ide tako daleko da izjavljuje kako su ‘poduzetnici dobili BLAGODATI koje bi trebali prenijeti na stimuliranje zaposlenika’. Hej, blagodati! Ako je to tako jednostavno, onda je Vlada trebala pokazati kako u proračunu naći blagodati pa smanjiti proračun za, recimo, upravo tih deset milijardi kuna koliko bi poslodavci sada trebali u jednome jedinom mjesecu pronaći i dati zaposlenicima. Hajdemo okrenuti priču! Prema procjenama Europske komisije, Hrvatska će tek sljedeće godine možda dostići razinu BDP-a koju je imala prije krize 2008. Dakle, i državna potrošnja trebala bi tek sljedeće godine doći na razinu one od prije deset godina. Tada je državni proračun iznosio stotinjak milijardi kuna. Za sljedeću godinu, međutim, planira se prikupiti 133 milijarde kuna, a potrošiti 139 milijardi! Ispada da bi bilo u najmanju ruku pristojno i dobro za zdravlje biznisa i ekonomije proračun zadržati na prošlogodišnjoj razini. Da ova i prethodne vlade nisu nametnule neizdrživi porezni harač, gospodarstvu bi na godinu ostajalo tridesetak milijardi kuna i sigurno je da bi taj novac uložen u investicije i izvoz omogućio zdrav rast plaća koji bi mlade i stručnjake zadržao u zemlji.