Politička sekcija

Medijska banalizacija prigode, koja prikriva duboku podijeljenost zapadnih društava i država, i neke neugodne poruke nikako mi ne slute na dobro. U Europi ne postoji, a nije ni na vidiku, državnica ili državnik koji bi mogao premostiti taj jaz.

Novi politički uzorci globaliziranoga naddržavnog liberalizma na jednoj strani i državnog suverenizma uz povratak tradicionalnim europskim vrijednostima na drugoj strani već su proizveli teško premostiv jaz u europskim i drugim zapadnim društvima i među europskim državama koji manje-više ide linijom između zapadne Europe i nekadašnje srednje ili austrougarske Europe. U Europi ne postoji, a nije ni na vidiku, državnica ili državnik koji bi mogao, koji bi imao viziju i snagu premostiti taj jaz unutar društva i među državama. A za europski zaokret trebala bi barem dva takva. Današnja Europa zapravo nema politički ‘mainstream’, nego samoproglašeni ‘mainstream’ personificiran u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji su, zapravo, prvaci globaliziranoga naddržavnog liberalizma, i to vrlo isključivi prvaci. Pronoseći platformu globalnog liberalizma i naddržavnog upravljanja kao politički diktat, oni potiču radikalizaciju svojih društava i stvaranje svojih suverenističkih antipoda u srednjoeuropskim državama. Za razliku od svojih prethodnika de Gaullea i Adenauera ili u kasnijoj fazi Mitterranda i Kohla, koji su gradili europsku kuću na temelju najnižega zajedničkog nazivnika i tako protivnike pretvarali u saveznike, Merkel i Macron, nastojeći nametnuti drugima svoje koncepte Europske unije, uspjeli su već mnogo saveznika pretvoriti u protivnike.

U takvim okolnostima uznemirujuće zvuči kad francuski predsjednik iskorištava prigodu proslave stote obljetnice Versajskog mira da bi poučio o razlici između domoljublja i nacionalizma, osuđujući one koji govore ‘naš interes na prvome mjestu, koga briga za druge’, aludirajući ne samo na Trumpovu Ameriku nego i na Dudinu Poljsku, Orbánovu Mađarsku, Kurzovu Austriju. Osobito je pak zazvonilo kad je uoči pariške proslave, najavivši osnivanje europske vojske, Macron na potencijalno neprijateljsku stranu svrstao i SAD, koji je Francuskoj donio pobjedu u oba svjetska rata. To sad više nema veze s Trumpom, nego s dugoročnoj strategijom europske obrane. I zvuči neprično, čak i ako se Macron pokušao igrati Trumpa koristeći se njegovom izazivačkom, bombaškom retorikom. Takva retorika s vrha francuske države sigurno neće proizvesti ujedinjenu Europu ili Macronovu Poljsku, nego prije – Francusku Marine Le Pen. Da bi djelovala politički ozbiljno, Europska unija uistinu bi trebala imati vojsku. Ali u nekoj suradnji s NATO-om jer je SAD kao glavni obrambeni akter u Europi jednostavno nezamjenjiv, i zbog novca uloženog u vojni sektor i zbog jasne hijerarhije. Međutim, i kad je bila politički mnogo složnija, Unija nije uspjela stvoriti svoju vojsku. Ovakvo podijeljena, sada bi mogla napraviti jedino svoju – JNA. Kad je pak o mogućem novom ratu riječ, dobra je vijest da današnja Europa nema potencijala za izazivanje trećega svjetskog rata na svojem tlu. Loša je vijest da je tako politički podijeljenu i politički kratkovidnu može pobijediti i osvojiti – svaki trojanski konj. I to vrlo brzo.