Rast vezan uz regulaciju

blirani europski proizvođač po našoj licenciji. Planiramo se okrenuti razvoju specijaliziranih komercijalnih letjelica u suradnji s tehničkim institutima – kaže Kapeter te ističe da je otišao u inozemstvo jer je hrvatsko tržište malo za ovu tehnologiju i teško je preživjeti do prve zarade.

Trenutačno je jedini proizvođač dronova u Hrvatskoj inženjer Ivan Vidaković, vlasnik startupa HexaWorx iz Osijeka i jedan od organizatora ovogodišnjeg sajma Osijek Drone Expo. Vidaković proizvodi dronove za komercijalne svrhe prema narudžbi klijenata, a cijena ovisi o tome kakav je dron. Ima i dva projekta koji čekaju investitore.

– Napravio sam nekoliko dronova za specijalnu namjenu; jedan je otišao u susjednu zemlju gdje služi kao nosač reklama za evente, drugi pregleda polja lavande, a trenutačno imam dron za pregled plinovoda koji nosi laser za mjerenje metana – kaže Vidaković. Dodaje da su za njegov projekt AirRmld jako zainteresirani u inozemstvu te čeka najbolju ponudu. No netko podatke koje prikupe bespilotne letjelice treba i obraditi, a time se bavi tvrtka IN2 koja je pretprošle godine na konferenciji DroneFest 2016 okupila sudionike hrvatskog sektora bespilotnih letjelica.

Tihomir Šašić, voditelj programa Poslovna rješenja s bespilotnim letjelicama IN2, ističe da te podatke obrađuju primjenom strojnog učenja (machine learning), računalnog vida (computer vision) te povezivanjem i integracijom s drugim izvorima podatka (IoT senzori) radi dobivanja novih poslovnih informacija, a sve kako bi se povećala učinkovitost poslovnog okružja krajnjih korisnika.

– Hrvatska scena bespilotnih letjelica razvija se velikom brzinom i, koliko mi je poznato, preko Agencije za civilno zrakoplovstvo registrirano je više od 1000 operatora bespilotnih letjelica. Još je u povojima poslovna scena čiji je udio u ukupnom broju autoriziranih operatora, prema mojoj procjeni, od dva do pet posto i znatno ovisi o regulatornom okviru. Planirane izmjene u Pravilniku o bespilotnim letjelicama mogle bi uvelike ubrzati rast profesionalnih davatelja usluga – kaže Šašić te ističe da brzina kojom se razvijaju letjelice i senzori te prateća softverska podrška upućuju na velik potencijal te industrije, pogotovo u sinergiji s drugim tehnologijama (robotika i IoT) i industrijama (poljoprivreda, građevinarstvo, elektrodistribucija i sl.). Glavni proizvođači nude dronove za zabavu, poluprofesionalnu te profesionalnu uporabu pa svakako treba znati koji je ciljani scenarij i na osnovi potreba odabrati platformu za letenje – navodi Šašić.

Unatoč tomu što u Hrvatskoj nedostaje proizvođača bespilotnih letjelica, kao i njihovih korisnika iz poslovnog sektora, mnogo je onih koji se bave modelarstvom, a postoji i udruga natjecatelja bespilotnim letjelicama. To je Zrakoplovno-modelarski klub FPV Racing Team FRI:CK iz Rijeke, čiji predsjednik Marko Dragičević ističe da je to udruga u kojoj je okupljeno 15-ak modelara. Većinu dijelova za bespilotne letjelice naručuju iz Kine, a treba im treba oko četiri-pet sati da slože i namjesti softver trkaćeg drona.

Da bi neka bespilotna letjelica legalno letjela, operator mora ispuniti zakonsku proceduru. Onaj koga ulove u prekršaju plaća od pet do 50.000 kuna kazne, a Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo (HACZ) već je pokrenula postupak za nekoliko slučajeva kršenja odredbi Pravilnika o sustavima bespilotnih zrakoplova. Korisnik/operator bespilotnih letjelica dostavlja Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo izjavu kojom potvrđuje da je osposobljen za upravljanje bespilotnim zrakoplovom. Ako izvodi letačke operacije C ili D kategorije, mora imati potvrdu o položenom teorijskom ispitu kod Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo ili pilotsku dozvolu. HACZ-u je ove godine dostavljeno 756 takvih izjava.

Predsjednik Hrvatske udruge bespilotnih sustava (HUBS) Davor Crnogorac ističe da se većina od 20.000 bespilotnih letjelica u Hrvatskoj upotrebljava radi zabave te da je riječ o letjelicama DJI Phantom ili njihovim manjim i jeftinijim kopijama. Teške su kilogram i leti od pet do 15 minuta najčešće na visini do 50 metara iznad zemlje.

– Te male letjelice mogu letjeti i na 1000 i više metara visine, ali to ne želimo bez prethodne koordinacije, s obzirom na to da je u Hrvatskoj sve iznad 300 metara kontrolirani zračni prostor u kojem se obavlja identifikacija svakoga tko se njime koristi. U slučaju da tu visinu katkad trebaju i dronovi za provedbu komercijalnih djelatnosti, to je lako koordinirati u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe (HKZP) koja upravlja tim prostorom – kaže Crnogorac, dodajući da sve dozvole i ovlasti izdaje Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo, a u nekoj budućoj regulativi to će biti i druge institucije.

Crnogorac navodi da su od 1000 registriranih operatora bespilotnih letjelica većina stranci, od kojih je samo desetak registriranih za kategoriju D, za obavljanje ozbiljnih poslovnih operacija.

– To pokazuje da ne postoji uspješna komunikacija na relaciji domaći korisnici – regulator i HUBS-ov je cilj da se to promijeni – kaže Crnogorac, čija udruga ima 100-tinjak članova, uglavnom tvrtki i pojedinaca registriranih za operacije RPAS. Također ističe da bi, da se postigne okružje kako se očekuje 2030. te kapacitet i sigurnost donjeg niskog dijela zračnog prostora rezerviranog za letenje bespilotnih letjelica (50 – 120 metara), trebalo provesti iste mjere i procese koje imamo u gornjem, kontroliranom zračnom prostoru; registraciju svih, plan letenja, identifikaciju i komunikaciju sa svima te ostale procedure. Jer se prema pravilima Europske unije, koja Hrvatska mora uskoro prihvatiti, očekuje registracija svih letjelica i operatora osim onih koji teže samo nekoliko stotina grama. To znači da će budućnost hrvatske industrije bespilotnih letjelica oblikovati lokalni i europski zakoni.