-
Kakav je trend žalbenih postupaka nakon primjene novog Zakona o javnoj nabavi? Raste li im broj ili je u opadanju? – Lanjska je godina bila prva godina pune primjene novog zakona. Oko 40 posto žalbenih predmeta odvijalo se primjenom ranijeg propisa, međutim, za razliku od ranijih slučajeva primjene novog zakona, kada je uvijek bilo povećanja broja žalbenih predmeta, ovaj se put to nije dogodilo. Tako da u 2017. imamo trend blagog smanjenja broja žalbi. Treba li to protumačiti kao pozitivnu pojavu, svijest o predvidivom postupanju DKOM-a ili kao posljedicu višokih naknada žalbenog postupka, ostaje za analizu. Zbog uvođenja osobito bitnih povreda postupka i postupanja DKOM-a prema službenoj dužnosti, povećan je broj usvojenih žalbi i poništenja bilo odluka bilo postupaka javne nabave za 52 posto. Naknadnim praćenjem statistike tijekom godine taj postotak bilježio je pad, što znači da se naručitelji korigiraju. Nadalje, Zakon je smanjivanjem naknade za pokretanje žalbenog postupka na dokumentaciju o nabavi otvorio veću mogućnost žalbi na dokumentaciju, pa je to rezultiralo većim udjelom tih žalbi u odnosu na ukupan broj.
-
Ministar gospodarstva Darko Horvat u nekoliko je navrata najavio izmjene Zakona. Prepisali smo Europsku direktivu o javnoj nabavi, međutim, mnogo toga ne funkcioniira u praksi. Koje bi elemente Zakona trebalo mijenjati? – Iskustvo u ex post (završnoj) reviziji postupaka javne nabave u projektima financiranim putem europskih fondova (ESI fondovi) urodilo je pozitivnim učinkom. U tim predmetima kontrolira se provođenje i izvršenje postupaka nabave prema uputama koje se izravno referiraju na Ugovor o osnivanju EU te Uredbe i Direktive. Utoliko se i razlikuju od nacionalnog pravnog okvira, sveobuhvatnije su i uključuju više resora. Naručitelji su, u strahu od financijskih korekcija, odnosno obveza povrata novčanih sredstava, dodatno motivirani za zakonitost postupanja. Jesu li pojedina zakonska rješenja dovoljna i učinkovita, je li sustav dovoljno fleksibilan i optimalan? Siguran sam da ministar Horvat, kao i drugi dužnosnici koji su izravno uključeni u ESIF projekte, imaju dobar uvid u primjenu propisa i da ga žele poboljšati. Što se DKOM-a tiče, smatramo da bi se postupanje prema službenoj dužnosti u odnosu na osobito velike povrede trebalo poboljšati u primjeni.
-
Koliko je prema vašem iskustvu ekonomski najpovoljnija ponuda zaživjela u praksi? Je li cijena i dalje ipak odlučujući faktor? – Zbirni kriterij ekonomski najpovoljnija ponuda (ENP) obvezni je kriterij prema Zakonu, pri čemu cijena ne smije biti veća od 90 posto kriterija. Analiza primjene Zakona u njegovoj prvoj godini pokazala je da je u početku uočen trend korištenja ENP-a kroz omjer pondera 90:10 u većem broju postupaka, a u drugom dijelu godine vidljiv je lagani porast zahtjevnije razrade kriterija. Naručitelji se u najviše postupaka koriste jednostavnim kriterijima, kao što su jamstveni rok, rok plaćanja, jamstvo za otklanjanje nedostataka i na taj način udovoljavaju zakonskoj odredbi da cijena nije jedini kriterij. No isto tako uočen je lagani pozitivan trend razrade zahtjevnijih modela ENP-a, koji naručiteljima jamče bolju kvalitetu za javni novac (tehničku vrijednost, estetske i funkcionalne značajke, pristupačnost, rješenje za sve korisnike, društvene, okolišne i inovativne značajke, uvjete trgovanja i sl.).
Trend blagog smanjenja broja žalbi
Kolika je vjerojatnost da će se u izmjenama Zakona omjer kriterija 90:10 mijenjati? – Glavna funkcija ekonomski najpovoljnije ponude je upravljanje kvalitetom. U Hrvatskoj smo tradicionalno naviknuti da najniža cijena bude ključni kriterij i trebat će neko vrijeme da se razvije drukčija praksa. Izglednije je da će javni sektor, pogotovo ministarstva, u budućnosti razvijati neke svoje kriterije u svojim resorima i da će sustav spontano evoluirati, ne oslanjajući se samo na kriterije kao što su rok isporuke i jamstvo kvalitete.
Trenutačno navodno DKOM-ovih 78 odluka, u vrijednosti od dvije i pol milijarde kuna, čeka na rješenja Upravnog suda. Postupci javne nabave nisu zbog toga obustavljeni. Koje se posljedice mogu očekivati ako Upravni sud donese odluke protivne DKOM-ovim? – DKOM kao kvazisudbeno tijelo pravne zaštite prvog stupnja i kao specifično regulatorno tijelo ima neprirodnu ulogu da je u upravnom sporu tuženik. To je otprilike kao da je u civilnom žalbenom sporu tuženik općinski sud. Time se spor između stranaka, koji sudi sud, pretvara u spor protiv suda koji je sudio! DKOM, dakle, kao tuženik ima oko 130 upravnih sporova pred upravnim sudovima na godinu i u tim sporovima dosljedno zastupa svoju poziciju. Upravni sporovi u javnoj nabavi traju prosječno 550 dana i to je ponukalo zakonodavca da odredbu o žurnosti sporova, koja se nije poštovala, postroži na način da utvrdi instruktivni rok od 30 dana za postupanje suda. No instruktivni rok nije ni po čemu obvezujući i ne podrazumijeva nikakve sankcije ako se ‘probije’. Radi veće dosljednosti sudske prakse utvrđena je i nadležnost Visokog upravnog suda, koji je podnio inicijativu za ocjenu ustavnosti. Potom je počeo primjenjivati odredbu o zastoji s postupanjem do odluke Ustavnog suda, što je dovelo do toga da u Hrvatskoj praktički od početka 2017. ne postoji sudska zaštita u postupcima javne nabave. Političke, ali i financijske i druge posljedice toga su ozbiljne. Da, 78 upravnih sporova u vrijednosti oko dvije milijarde kuna čeka s potpunom neizvjesnosti. Bez želje da prejudiciram odluku Ustavnog suda, kao dugogodišnji pravosudni pravnik mislim da instruktivni rok za postupanje Visokog upravnog suda, koji, istini za volju, nije usklađen s drugim, također instruktivnim rokovima za postupanje iz Zakona o upravnim sporovima, ne može biti neustavan. On je samo uputa.
