Živi nam, živi samoupravljanje

Raširila se samoupravljačka ideja od Amerike preko Brazila i Nizozemske do Njemačke. Samoupravljanje jača i širi se prostor radničke participacije. Mnoge uspješne kompanije prihvaćaju slične ekskluzivne poslovne modele da bi bolje upravljale procesima i radnicima vratile izgubljenu motivaciju i strast.

Remda se strah od ‘crvenih vragova’ zasad pokazao neopravdan i Amerika do dana današnjega nije postala zemlja proleterska, samoupravljačka ideja, eksperimentalno oživljena jugoslavenskim modelom pa dotučena privatizacijom, provukla se kroz korporativne barijere i primila u SAD-u. Nema to samoupravljanje, međutim, previše veze sa socijalizmom niti je njegovim tvorcima i sudionicima u novovjekom eksperimentu bliska ideja ukinjanja privatnog vlasništva i rušenja kapitalizma. Samoupravljanje u SAD dolazi kao nadogradnja kapitalizmu pa umjesto organizacijske strukture kontrole i zapovijedi nudi alternativu koja bi možda mogla popraviti nakupljena napuknuća u sustavu, utjecati na smanjenje tjeskobe i depresije, osjećaja praznine i izgaranja na poslu te vratiti radnicima izgubljenu motivaciju, strast i svrhu.

Samoupravljačka ideja živi u Las Vegasu. U kockarskoj oazi pustinjske Nevade sjedište je Zapposa, internetskog trgovca odjećom i obućom u vlasništvu Amazona koji je odbacio upravljačku hijerarhiju i uspostavio oblik samoupravljanja nazvan holakracija. Zappos je najveće među stotinama poduzeća koja su prigrilila taj organizacijski sustav samoupravljačkih praksi za restrukturiranje, upravljanje i vođenje organizacije. Čovjek koji je razvio sustav na temelju prakse tehnoloških kompanija Ternary Software i Holacracy One zove se Brian Robertson. Osmislio je skup preciznih pravila i postupaka za raspodjelu posla i definirao uloge s jasno opisanim odgovornostima i očekivanjima od svakog zaposlenika. Nije zaposlenicima bilo jednostavno prijeći na holakratska pravila i principe. Nije holakracija samo malo drugačiji način organiziranja poslovnih procesa nego sustav koji zahtijeva radikalnu promjenu mentalnog sklopa u kojem nema zapovijedi, nadređenih, neodgovornosti i podmetanja i u kojem vladaju kreativnost, suradnja i odgovornost u namijenjenim ulogama. Eksperiment daje rezultate i omogućava zaposlenicima da bolje razumiju svoj doprinos kompaniji, s vremenom se s njom identificiraju i shvate svrhu i smisao svoga rada.

Samoupravljačka ideja zaživjela je i u Chicagu. Tamošnja softverska tvrtka Basecamp razvila je oblik samoupravljanja bez zapovjednih odnosa, ali i bez strukture i bilo kakvog sustava pravila ponašanja i izvršavanja zadataka. Zaposlenici te kompanije doista vole ono što rade, a umjesto da gube vrijeme i energiju uspinjući se na karijernoj ljestvici ne birajući pritom sredstva za ostvarenje vlastitog probitka, potaknuti su da šire svoje znanje i postaju sve bolji u svojemu poslu. Na sličnim je osnovama postavljeno i poslovanje multinacionalne kompanije W. L. Gore sa sjedištem u Newarku u sjeznoj državi Delaware, najpoznatije po svom inovativnom proizvodu Gore-Texu – vodootpornom zaštitnom materijalu za sve vremenske prilike i neprilike. Nema u tom velikom poduzeću formalne hijerarhijske strukture nego se organizacija temelji na međusobnom povezivanju suradnika. Propisani autoritet ne postoji, samo mogućnost da bilo tko, ovisno o svojim ambicijama i sposobnostima, pridobije poštovanje kolega i privuče si sljedbenike. Svaki je zaposlenik sam sebi odgovoran za svoje upravljanje, ali i drugima u svojoj ekipi, što se u tom poduzeću naziva temeljnim obvezama, za koje se očekuje da će ih zaposlenici slijediti.

Nije samoupravljanje, dakako, živo samo u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je u liberalnoj Americi, koja se dok strah od ‘crvenih vragova’ nije potisnut onim od islamskog terorizma zaključila u osobne slobode, našla na možda najplodnije tlo. Raširila se samoupravljačka ideja od Brazila do Njemačke. Veliki je broj poduzeća koja su prihvatila nove odnose u upravljanju, bez hijerarhije na radnom mjestu, i veliki je broj zaposlenika kojima takvi novostvoreni odnosi itekako odgovaraju. Lauri Groten, članici dizajnerske tvrtke Concept7 iz nizozemskoga Groningena, prelazak na holakraciju bio je jednostavan. U tom je trenutačno najbržešćem organizacijskom modelu među samoupravljačkim praksama ona pronašla sebe.

Možda zvuči pretjerano, ali zaista vjerujem kako je holakracija pomogla osloboditi me na različitim razinama – napisala je Lauri Groten o svom iskustvu s novim pravilima igre koja odbacuju menadžment.

Novi oblici samoupravljanja sami po sebi ne uključuju upravljanje kapitalom odnosno metode raspodjele dobiti među radnicima. Radnici u naravi upravljaju samo svojim radom, komuniciraju i koordiniraju radne aktivnosti sa svojim kolegama, klijentima, dobavljačima i ostalima a da im time što će, kako će i kada će ne dirigira netko drugi. Nisu, međutim, u zapadnom svijetu nepoznate ni prakse sudjelovanja u raspodjeli dobiti, u nekoj od varijanti radničkog dioničarstva. Financijski stručnjak i pisac publikacija iz ekonomskih teorija, Amerikanac Louis Kelso, još je 1956. osmislio Employee Stock Owners Plan (ESOP), prema kojemu država jamči povlaštenu kamatu na komercijalne kredite banaka kojima radnici otkupljaju dionice tvornica u kojima rade, a koje mogu unovčiti tek kada odlaze u mirovinu.

Teško je precizno reći od kada datira ideja samoupravljanja i kome je prvo pala na pamet, no pojedini izvori navode sredinu 19. stoljeća kada je britanski filozof i političko-ekonomski mislilac John Stuart Mill u svom djelu ‘Načela političke ekonomije’ vizionarski ustvrdio da će rad za sebe ili za gazdu s vremenom biti zamijenjen partnerstvom, a možda i udruživanje radnika međusobno. Tih se godina za samoupravljanje založio i francuski filozof, ekonomist i sociolog Pierre Joseph Proudhon, koji je težio reformi kapitalizma putem udruživanja radnika. S težnje na primjenu prvi se put prešlo za vrijeme Španjolskoga gradskog rata kada su republikanci pod utjecajem komunista i anarhista prihvatili radničko samoupravljanje, a prvi su je formalizirali talijanski fašisti, 1944. nakon kapitulacije, u svojoj maloj Republici Salo, u čijem je dekretu pisalo da svaka proizvodna jedinica pripada u jednakim iznosima svim radnicima i da nema više ni gazda ni sluga. Najožbiljnije je samoupravljanje primijenjeno u socijalističkoj Jugoslaviji. Idejnim začetnikom smatra se Edvard Kardelj, a neki povjesničari pišu da ga je švedski premijer i tvorac skandinavskog ekonomskog modela Tage Erlander uvjerio da bi državu odmetnutu od SSR-a trebalo oblikovati na samoupravnim osnovama. Zamišljeni model u kojemu su radnici bili vlasnici i upravljali poduzeća u praksi je funkcionirao tako da su odluke donosili direktori koje je postavila Komunistička partija, a formalno ih odobravali radnički savjeti. Zbog te greške u matrici mnogi su jedva dočekali raskršćiti sa samoupravljanjem i oduševljeno dočekali privatizaciju.

U zapadnom svijetu, međutim, samoupravljanje jača i širi se prostor radničke participacije. Mnoge uspješne kompanije prihvaćaju premium modele, nastojeći bolje upravljati procesima, popraviti napuknuća u sustavu, a radnicima vratiti izgubljenu motivaciju, strast i svrhu.