Temeljni uvjet potpune reforme

Malo se tko sjeća da je još križne 2009. tadašnji SDP-ov saborski zastupnik Slavko Linić, pri punoj svijesti i pametii, predložio da se uvede američki običaj isplate bruto plaće radnicima (okej, nije samo američki, Švicari i Nijemci također sami plaćaju porezne i ine obveze). Reakcije su tada bile sneživajuće. Osim što Hrvati nemaju takvu tradiciju i trebala bi desetljeća da ona uhvati korijena, većina je zavrapila: pa, tko bi natjerao Hrvate da se svakoga mjeseca sjete uplatiti poreze i doprinose? Vlado Brkanić iz RRIF-a tada je zaključio da bi država trebala zaposliti još barem 50 tisuća poreznika koji bi hvatali zaposlenike i podsjećali ih da polovicu plaće duguju državi.

U devet godina priča se okrenula. Danas je malo tko protiv. Da, zaposleni bi imali puno ruke posla i vjerojatno bi morali plaćati knjigovode. No osim što bi to ekspresno podignulo razinu financijske pismenosti, naglo bi porasla i svijest birača o stvarnoj cijeni države.

Među glasnjima na društvenim mrežama sigurno je poduzetnik Hrvoje Bujas. Bez imalo sumnje zaključuje da je isplata bruto plaće temeljni uvjet potpune reforme društva.

– Zašto je isplata bruto plaće važna? Da bismo shvatili koliko nam država doista uzima ključno je da cje- lokupna primanja dobijemo ‘na ruke’, dakle cijeli bruto iznos na naš tekući račun jer bismo tek tada shvatili da naša primanja nisu sedam tisuća kuna nego 12.250, država uzima 15 posto, uskoro 16,5 posto doprinosa za zdravstveno, 15 plus pet posto za mirovinsko, pa porez na plaću, prirez, pa na kraju s više od 40 posto vašeg novca ne upravljate vi. A što je veća plaća, država uzima još veći postotak i sve to prodaje uz egidu ‘besplatno zdravstvo’, ‘besplatno školstvo’, ‘sigurna mirovina’. Da dobivate bruto iznos, da ste uistinu gospodar onoga što zaradite, to bi bio prvi korak ka iskonskoj slobodi i prvi korak države ka podizanju efikasnosti i smanjenju birokracije. Vi biste pritiskali državu da bude efikasnija i racionalnija – kategoričan je Bujas dodajući kako je jasno da to nije izvedivo sjekirom, odmah i sada nego kroz etape. To bi recimo podrazumijevalo reformu zdravstvenoga sustava liberalizacijom koja uključuje i modalitet privatnoga zdravstvenog osiguranja, kao i opcije javno-privatnog, uz postojeće javno osiguranje, veći utjecaj privatnoga sektora u sustavu, ali uz jaki kontroling nadležnih agencija.

– Također, bruto isplata povukla bi i reviziju mirovinskoga sustava, koji vrvi povlaštenim mirovinama i u cijelosti je nepravedan. Na meniju bi bila i reforma obrazovnoga sustava, s naglaskom na financijskoj pismenosti od osnovne škole. Kada zaposlenik razumije koliko stvarno stoji država, onda bi tu državu pritisknuo da napokon reformira i pravosuđe. Neefikasnost i tromost toga sustava na granici su ludila, sporovi se vode po 20 ili 30 godina. Zakonski bi trebalo definirati rok za donošenje pravomoćne presude, dvije su godine dovoljne, i to bi bio ključni iskorak društva u posljednjih stotinu godina – tvrdi Bujas.

Najveći nedostatak ideje o isplati plaće u bruto iznosu jest to što bi većina zaposlenika zanemarila obvezu plaćanja poreza i doprinosa, a to bi izazvalo kolaps proračuna. No to bi također radikalno promijenilo svijest birača o stvarnoj cijeni države, što bi bio prvi korak prema podizanju efikasnosti i smanjenju birokracije.

Tome popisu reformi kojima mora prethoditi isplata bruto plaće Bujas dodaje i poreznu reformu, ključnu za smanjivanje ukupnoga opterećenja. Porez na dohodak smanjio bi na 15 posto, uz flat rate, dakle ukinuo bi progresivni model, što bi se odmah vidjelo u porastu plaća.

Krunoslav Šarić iz udruge Lipa također misli da je bruto isplata jedini način da ljudi osvijeste da zdravstvo, školstvo, mirovine i ostale usluge koje pruža država nisu besplatne.

– Svi ih plaćamo. Ponekad i više od jednom. Primjerice, Zagrepčaninu čija neto plaća iznosi šest tisuća kuna, plaća zapravo iznosi 10.063 kune. Za zdravstveno osiguranje izdvaja 1288 kuna na mjesec, ali to nije dovoljno da pokrije ukupne rashode zdravstva. Da bi se pokrio minus lani je HZZO iz proračuna dobio još 2,6 milijardi kuna. Dakle, uz redovne uplate putem doprinosa svaki je radnik prošle godine u prosjeku dodatno uplatio 1700 kuna kako bi se pokrio minus sustava. Taj je radnik lani platio više od 17 tisuća kuna za nešto što kolokvijalno nazivamo besplatnim. Još je gore s mirovinskim sustavom. Isti taj radnik uplaćuje 1288 kuna u prvi stup na mjesec, uz to na svoj osobni račun drugoga stupa uplaćuje 430 kuna. Ukupno za mirovinsko osiguranje uplaćuje 1718 kuna na mjesec, ali to nije dovoljno za pokriće troškova mirovina. Radnici su u mirovinski sustav lani uplatili 21 milijardu, a troškovi sustava iznose 39,3 milijarde kuna. Minus od okvirno 11.800 kuna po radniku na godinu ponovno dolazi iz poreza koje plaćamo – precizno matematički poručuje Šarić.

Sindikati, očekivano, ne podržavaju ideju. Prije svega zato što većina ostvaruje plaće niže od medijana. Krešimir Sever, prva glava Nezavisnih hrvatskih sindikata, tvrdi kako se bi postiglo samo to da poslodavac taj dio odgovornosti prebací na radnike.

– U uvjetima u kojima u Hrvatskoj gotovo pet posto zaposlenih pripada kategoriji siromašnih, a prosječnom kućanstvu nedostaje gotovo četvrtina prihoda za pokriće mjesečnih rashoda i pri čemu je velik broj građana u blokadi i pod ovrom, za očekivati je kako bi se dio zaposlenih odlučio na ‘posudbu’ barem dijela sredstava namijenjenih plaćanju doprinosa, poreza i prireza za podmirivanje nekih drugih obveza. Podaci Porezne uprave za 2017. godinu pokazuju da u Hrvatskoj, od ukupno zaposlenih, njih 1,166.731 prima plaću manju od prosječne, a njih 847.750 nalazi se u kategoriji od dvije i pol do pet i pol tisuća kuna. Prosječna neto plaća za kolovoz 2018. godine iznosila je 6264 kune. Za isti mjesec medijalna je plaća iznosila 5539 kuna. Tezu o previsokom opterećenju plaća, odnosno o prevelikoj razlici bruto i neto, ministar financija je prije nekoliko mjeseci opovrgnuo na sastanku sa socijalnim partnerima – tvrdi Sever. Ta skrbi i obveza, poručuje, moraju ostati poslodavcu.

No da se svijest s bruto isplatom ipak mijenja pokazuje i primjer bivšega novinara koji je želio ostati anoniman. Dok je bio na plaći, nije mu palo na pamet pitati koliko on ukupno stoji poslodavca. No razu-