TALIJANSKI PRORAČUN Treća europska ekonomija mogla bi ozbiljno zatresti Uniju i eurozonu

Europskoj uniji, po svemu sudeći, prijeti još jedno neugodno čupanje koje je, ruku na srce, nekako visjelo u zraku godinama. Italija još od krize i silovanja sa štednjom nije zadovoljna tretmanom u Europskoj uniji. To su nezadovoljstvo u međuvremenu povećali migranti koji se svakodnevno iskrcaju u toj zemlji, a druge članice ponašaju se kao da to s njima nema nikakve veze; njemačka gradnja Sjevernog toka 2 nakon što je škartiran Južni tok (s krakom prema Italiji) te potenciranje zategnutih odnosa s Rusijom, što toj članici od početka ne odgovara. Za dojam nepravednog tretmana krivo je i dosadašnje labavije tumačenje proračunskih pravila u slučaju nekih drugih članica. Frustracija u Rimu tako tinja već dugo.

Budući da se treća europska ekonomija ne oporavlja željenim tempom i tavori u svojevrsnoj permanentnoj ekonomskoj i političkoj krizi, nezadovoljstvo je počelo izbijati na površinu, što su populističke stranke Pet zvjezdica i Liga dobro kanalizirale i dokopale se vlasti. Glavnog protivnika našle su u oktobrskim pravilima financijske discipline koja ih sprječavaju u donošenju velikodušnijeg proračuna, u očima vladajuće koalicije ključnoga za pokretanje duboko uspavane i još prezadužene ekonomije (druga najzaduženija s više od 130 posto duga prema BDP-u).

Talijani žele povećati proračunski deficit s dogovorenih 0,8 posto na 2,4 posto, i to ne samo 2019. nego i u sljedeće dvije godine, što su u Bruxellesu odbacili i dali Italiji do 13. studenoga da se vrati s izmijenjenim proračunom. No talijanska vlada ne želi odustati od svog plana, zbog čega je ozbiljan sukob između Bruxellesa i Rima sve izgledniji. Naime, ako Talijani ustraju na tome, moguće je pokretanje postupka protiv te države i financijsko kažnjavanje, što bi svakako bilo bez presedana, ali još je daleka mogućnost (u početku 0,2 posto godišnjeg BDP-a uz mogućnost rasta na 0,7 posto).

Deficit bi se usmjerio u povećanje mirovina i državnih ulaganja, smanjivanje poreza i uvođenje minimalnog dohotka, no ostale članice zabrinute su da bi povećanje deficiti i javnog duga moglo domino-efektom prouzročiti ozbiljne probleme, ne samo Italiji nego i eurozoni u cjelini. Tržišta dijele taj sentiment i od izbijanja tog sukoba povećavaju prinos na talijanske obveznice, odnosno poskupljuju zaduživanje države (prinosi na desetogodišnju obveznicu porasli su za šest baznih bodova, na 3,4 posto, a troškovi zaduživanja države skočili su za 180 baznih bodova od izbora u ožujku).

Premda ima razloga za strah, ima i argumenta za talijansko promišljanje jer dosadašnji koncepti nisu dali rezultata. Prema procjenama Komisije, zemlja će sljedeće godine dosegnuti deficit od 2,9 posto, a u godini nakon nje prebacit će granicu od tri posto, dopušteni Kriterijima iz Maastrichta, i tako izravno prekršiti pravila o deficitu. Ekonomija će pak, prema jednakim procjenama, rasti anemičnih 1,2 posto 2019., ali osjetno viših 3,1 posto 2020. (Bloomberg je mnogo skeptičniji i daje Italiji samo pola posto rasta sljedeće godine).

Italija i dalje ima veoma krhak bankarski sustav, zbog čega joj je smanjen kapacitet za kreditiranje, a i slabiji je učinak jeftinog novca u usporedbi s drugim članicama eurozone; stopa nezaposlenosti visokih je 9,7 posto.